Venerina češljika
Scandix pecten-veneris
Karakteristike
Venerina češljika (Scandix pecten-veneris L.) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice štitarki (Apiaceae). Stabljika je uspravna ili uzdignuta, jako razgranata od osnove, gola ili čekinjasto dlakava, na prerezu okrugla, visoka 15-40 cm. Korijen je vretenast, tanak i svijetao, iz njega izbija jedna ili više stabljika. Listovi su na osnovi peteljke imaju dlakavi rukavac, složeni su, dvostruko do četverostruko perasto razdijeljeni na linearne, šiljaste listiće, mogu biti goli ili obrasli narijetkim dlakama. Cvjetovi su dvospolni, sitni, skupljeni po 5-6, nalaze se na 1-3 zrakastih stapki i skupljeni su u štitaste cvatove. Vjenčić čine 5 bijelih latica dužine 4 mm. Ovojnih listića nema. Cvate od ožujka do lipnja. Plod je oko 2-6 cm dug s čekinjasto dlakavim kljunom, 3-4 puta duži od sjemena.
Stanište
Rasprostranjena je u većem dijelu Europe izuzev sjevernog dijela, u zapadnoj i srednjoj Aziji. Raste na svijetlim i toplim mjestima, na zapuštenim, vapnenački tlima, uz puteve do 1700 m nadmorske visine na temperaturama do -4°C.
Etimologija
Naziv roda Scandix potječe od grčke riječi xandix (češalj), prema obliku i rasporedu plodova koji sliče zupcima češlja, kod Dioskorida naziv za neku povrtnu biljku. Ime vrste pecten-veneris znači Venerin češalj, što ukazuje na oblik plodova.[1]
Na stranim jezicima nazivi su shepherd’s needle (eng.), Echter Venuskamm (njem.), peigne-de-Vénus (fr.), acicula comune, pettine di Venere, spilla di pastore (tal.), agulles de pastor (špa.), navadna češljika (slo.).
Upotreba
Jestivi su mladi listovi, koriste se sirovi u salatama ili se kuhaju u juhama i varivima. Oštrog su i slatkastog okusa, bogati su vitaminom C.[2]
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
