Tulipan

Karakteristike

Tulipan (Tulipa gesneriana L.) je zeljasta trajna biljka iz porodice ljiljana (Liliaceae). Lukovice su jajolike i debele, a stabljika je uspravna i visoka do 30 cm. Listovi su duguljasti, ravni do blago zašiljeni. Cvjetovi uspravni, različite boje i bez mirisa. Sastavljeni su od 6 latica i 6 prašnika. Cvatu od ožujka do svibnja. Plod je tobolac koji sadrži sjemenke.

Stanište

Porijeklom je iz Male Azije a u Europu je unešen iz Otomanskog Carstva kao dar turskog sultana. Uzgaja se isključivo kao ukrasna biljka. Danas postoji ogroman broj kultiviranih sorta nastao križanjem (preko 12000). Nizozemska je danas poznati proizvođač tulipana.

Prema vremenu cvatnje dijele se na:

• rane sorte – cvatu do polovine travnja
• srednje sorte – cvatu u drugoj polovini travnja
• kasne sorte – cvatu u svibnju

Uzgoj

Odrasle lukovice sadimo ujesen (u rujnu ili listopadu) na dubinu od oko 15 centimetara. Razmnožavaju se malim lukovicama koje se nalaze uz odraslu lukovicu. Takve lukovice sadimo u proljeće. Sljedećih godinu ili dvije razvijati će list. Ukoliko se razvije cvijet uklonimo ga sve dok se lukovica ne razvije do pune veličine.

Tulipani traže sunčani položaj te humusno, propusno tlo. Gnojimo ih samo prije sadnje. Zalijevamo ih najviše u vrijeme cvatnje, kasnije štedljivije.

Lukovice su otporne na niske temperature tako da ih zimi možemo ostaviti u tlu. Druga opcija je vađenje iz tla nakon što listovi požute. Osušimo ih, sortiramo, te stavimo na tamno i hladno mjesto. Ponovno ih sadimo ujesen.

Etimologija

Latinsko ime roda Tulipa potječe od perzijske riječi dulbend (turban) prema obliku cvjetova.^[1] Ime vrste gesneriana prozvano je prema švicarskom botaničaru Conradu Gessneru (1516. – 1565.) koji ga je 1559. godine prvi opisao. Na stranim jezicima nazivi su Didier’s tulip, garden tulip (eng.), Garten-Tulpe (njem.), tulipe des jardins (fr.).

Upotreba

Lukovice su se u prošlosti u doba nestašice hrane sušile, mljele u prah i dodavale brašnu za pečenje kruha no danas se smatraju otrovnima. Kod osjetljivih osoba samo kontakt s njima može izazvati alergični podražaj. Oralna trovanja lukovicama su rijetka, simptomi su mučnina, jako povraćanje, znojenje, teško disanje i lupanje srca.^[2]

Vanjski listovi lukovica i korijenje luče tvari koje uništavaju bakterije u tlu.^[3]

Galerija fotografija

Literatura

1. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
2. Zvonimir Maretić, (1986.), Naše otrovne životinje i bilje, Zagreb: Stvarnost
3. Nada Hulina, (2011.), Više biljke – stablašice: sistematika i gospodarsko značenje, Zagreb: Golden marketing