Trnovita ruža

Karakteristike

Trnovita ruža (Rosa pimpinellifolia L.) je listopadni grm iz porodice ruža (Rosaceae). Niskog je rasta, izboji su uspravni ili uzdižući, razgranati, tanki, visine 10-100 cm, gusto prekrivaju tlo. Korijenov sustav je dobro razvijen. Kora je crvenkastosmeđa do sivkastosmeđa, tanka, ispucana, grane su vrlo gusto prekrivene jakim trnjem različitih veličina. Pupovi su spiralno smješteni, okruglasti. Listovi su složeni, neparno perasti, dugi 4-6 cm, čine ih 5-11 jajolike ili okruglaste, nazubljene liske koje su duge 0,5-1,5 cm, široke 4-9 mm, gole, na licu tamnozelene, naličje im je svjetlije. Cvjetovi su dvospolni, pojedinačni, krupni, veliki 2,5-5 cm, nalaze se na dugim stapkama koje su bez žlijezda ili su žljezdave. Čašku čine pet duguljasto ušiljenih lapova, vjenčić je građen od pet kremastobijelih ili rjeđe rozih latica dugih 1-2 cm. Prašnici su žuti i mnogobrojni. Cvatu u svibnju i lipnju. Plod je tamnoljubičasti do crni šipak, okruglast, dug oko 6-14 mm, gladak, gol, velik do 1 cm, sadrži nekoliko blijedocrvenkstih oraščića. Dozrijeva u kolovozu i rujnu.

Stanište

Rasprostranjena je u srednjoj, južnoj i zapadnoj Europi te u sjeverozapadnoj Africi. Raste uz rubove šuma, u šikarama, na toplim i sunčanim staništima u brdskom i planinskom području. Razmnožava se sjemenom i vegetativno zelenim reznicama u proljeće ili poludrvenastim reznicama u ljeto

Etimologija

Naziv roda Rosa bio je kod Rimljana naziv za ruže, potječe od grčke riječi rhodon (ruža) koja moguće potječe od indogermanske riječ vrod (nježan).^[1] Ime vrste pimpinellifolia ukazuje na mnogobrojne trnove. Na stranim jezicima nazivi su burnet rose (eng.), Bibernell-Rose, Dünenrose (njem.), rosier pimprenelle, rosier très épineux (fr.), rosa di macchia (tal.), bodičasti šipek (slo.).

Upotreba

Plodovi su jestivi.^[2]

Galerija fotografija

Literatura

1. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
2. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
3. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
4. Dario Kremer, Irena Krušić Tomaić, (2015.), Od sjemenke do ploda, Zagreb: Javna ustanova "Nacionalni park Sjeverni Velebit"
5. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga

Autorska prava fotografija

• T. Kiya