Trnovita dikica

Karakteristike

Trnovita dikica (Xanthium spinosum L.) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Stabljika je uspravna, vrlo razgranata, gola ili kratko dlakava, visoka 15-80 cm. Korijen je vretenast i razgranat. Listovi su naizmjenični, duguljasti, dužine do 12 cm, duboko razdijeljeni na 3-5 režnjeva i grubo nazubljeni, ušiljeni, na licu tamnozeleni, na naličju sivo pustenasti, imaju do 4 cm duge peteljke ispod kojih se nalaze jaki žućkasti trnovi dugi i do 3 cm koji mogu biti jednostavni ili dvostruko ili (najčešće) trostruko razdijeljeni. Cvjetovi su jednospolni, jednodomni, sitni, žućkasti, skupljeni u kuglaste cvjetne glavice koje se nalaze u pazušcima listova. Muške glavice nalaze se iznad ženskih, sadrže 5 prašnika čije su prašnice i prašničke niti prirasle na vjenčić i rudimentarne tučkove. Plodnica je podrasla, građena od 2 plodna lista. Cvatu od srpnja do listopada. Plodovi su roške skupljeni u zbirni, smeđožuti plod, eliptični su, obrasli kukasto savijenim bodljikama, dužine oko 1,5 cm, sadrže dvije sjemenke.

Stanište

Pretpostavlja se da potječe iz Južne i Srednje Amerike, danas je zastupljena u srednjoj Europi, Africi, umjerenoj Aziji, Australiji i na Novom Zelandu. Prvi službeni zapisi spominju ju 1847. godine navodeći samo generalno područje Dalmacije.^[1] Raste na sunčanim ili polusjenovitim staništima, na vrlo toplim i svježim, dobro prozračenim tlima vrlo siromašnim dušikom, na zapuštenim mjestima, uz puteve i živice.

Etimologija

Latinsko ime roda Xanthium potječe od grčke riječi xanthos (žut), zbog bojanja kose biljkom u žuto. Ime vrste spinosum znači trnovit.^[2] Na stranim jezicima nazivi su spiny cocklebur, prickly burweed, bathurst burr (eng.), Dornige Spitzklette (njem.), nappola spinosa (tal.), arrancamoños, agarramoños (špa.), trnati bodič (slo.).

Upotreba

Jestivi su mladi prizemni listovi u skromnim količinama. Slankastog su okusa, stariji listovi su trpki i gorki i sadrže toksične supstance. Svi dijelovi biljke imaju mnogo joda.^[3]

Sjemenke sadrže jestivo ulje koje je po okusu nalik na suncokretovo a sastav mu je sličan maslinovom ulju.^[4]

Galerija fotografija

Literatura

1. Toni Nikolić, Božena Mitić, Igor Boršić, (2014.), Flora Hrvatske: invazivne biljke, Zagreb: Alfa
2. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
3. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec ^{a b}
4. Radovan Domac, (1994.), Flora Hrvatske – Priručnik za određivanje bilja, Zagreb: Školska knjiga
5. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga

Autorska prava fotografija

• Alice Chodura
• Alice Chodura
• Eitan F.
• Mulonix