Trnina

Karakteristike

Trnina ili crni trn (Prunus spinosa L.) je listopadni grm iz porodice ruža (Rosaceae). Naraste do 5 metra visine tvoreći vrlo razgranate i guste grane prekrivene bodljikavim trnjem. Korijen je jako razvijen, čvrst, dubok i širok. Kora je u početku crvenosmeđa, sitno maljava i prekrivena bjelkastim lenticelama, kasnije postane tamnosiva o čkiđto se. Pupovi su sitni, dugi oko 1-2 mm, jajasti do kuglasti, tupasti, prekriveni okruglastim, ušiljenim, svijetlim do tamnosmeđim, maljavim ljuskama, postrani pupovi priliježu uz granu ili malo odstoje. Listovi su naizmjenični, jednostavni, jajasti ili eliptični, dugi 2-6 cm, široki 1-3 cm, tupasti do šiljasti, na rubovima nazubljeni, u početku su dlakavi, kasnije ogole, nalaze se na peteljci dugoj 2-10 mm koja je s gornje strane većinom crvena. Cvjetovi su dvospolni, jednodomni, nalaze se na goloj stapci dugoj oko 5 mm, pojedinačni su ili skupljeni po 2-3. Ocvijeće im je dvostruko, čaška ima pet listića dugih tek 1-2 mm, vjenčić je građen od pet bijelih, jajastih latica dugih 5-10 mm. Prašnici su mnogobrojni, antere su im žute ili crvenkaste, tučak je jedan s obraslom, golom plodnicom. Cvatu od kraja ožujka do svibnja prije listanja. Plodovi su okrugle, gole, tamnoplave koštunice promjera oko 1-1,5 cm, trpkog i kiselog okusa. Koštica je gotovo kuglasta, glatka ili slabo hrapava. Dozrijevaju u kolovozu, na granama ostaju sve do proljeća.

Stanište

Prirodno je rasprostranjenana području Europe, zapadne Azije i sjevernozapadne Afrike. Raste na rubovima šuma, na zapuštenom zemljištu i kao dio šikara, većinom u nizinskom i brdskom pojasu, na suhim,sunčanim do polusjenovitim, vapnenačkim i plodnim tlima. Sadi se ponegdje kao ukrasna biljka za žive ograde te za zaštitu zemljišta od erozije. Grm živi oko 40 godina, razmnožava se sjemenom i vegetativno.

Medonosna je biljka i značajna pčelinja rana paša. Na površinama gusto prekrivenima trninom na površini od jednog hektara prinos meda može biti do 25 kg.^[1]

U rašljama grančica trnine možemo naći jajašca brezinog plavca (Thecla betulae).

Etimologija

Latinski naziv roda Prunus dao je otac taksonomije Carl Linnaeus 1737. Porijeklo mu je grčka riječ prounon a označava stablo šljive.^[2] Oba imena, i pučko i latinsko ime vrste (spinosa) ukazuju na trnove koje nosi.^[3] Na stranim jezicima nazivi su blackthorn, sloe (eng.), Schlehdorn, Schlehendorn, Schlehe, Heckendorn, Schwarzdorn, Deutsche Akazie (njem.), épine noire, prunellier, buisson noir, créquier, pelossier (fr.), prugnolo selvatico (tal.), endrino (špa.), abrunheiro (port.), črni trn (slo.).

Upotreba

Skupljaju se cvjetovi, plodovi i listovi.

Plodovi se sakupljaju tokom jeseni, najbolje čim kasnije – u listopadu ili prosincu. Nisu ugodnog okusa i mada literatura navodi da su ukusnije nakon što ih mraz opari nama su oni i dalje teško jestivi. Zreli plodovi sadrže 5-6% šećera, oko 20 mg% vitamina C, pektin, trjeslovine. Sjemenke imaju oko 2,6% glikozida amigdalina zbog čega su otrovni.^[4]

Plodovi se mogu sušiti i koristiti kao čaj, prerađivati u sokove, marmelade, ocat itd, listovi sadrže oko 200 mg% vitamina C, također se koriste kao čaj.^[5]

Čaj od cvjetova jača i čisti krv, opušta grčeve i djeluje purgativno zbog čega se u narodnoj medicini koristi kod zatvora. No njegova primjena je danas izuzetno rijetka.

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
2. Umberto Quattrocchi, (2012.), CRC World Dictionary of Medicinal and Poisonous Plants: Common Names, Scientific Names, Eponyms, Synonyms, and Etymology, Florida, SAD: CRC Press
3. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
4. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec ^{a b}
5. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
6. Jean-Denis Godet, (2000.), Drveće i grmlje : cvjetovi, listovi, pupovi i kora : Godetov vodič, Zagreb: Naklada C
7. Dario Kremer, Irena Krušić Tomaić, (2015.), Od sjemenke do ploda, Zagreb: Javna ustanova "Nacionalni park Sjeverni Velebit"
8. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga