Preskoči do glavnog sadržaja

Tisa

Taxus baccata

Karakteristike

Obična tisa (Taxus baccata L.) je zimzeleni grm ili nisko stablo iz istoimene porodice tisa (Taxaceae). Naraste do 20 metara visine, tvoreći široku zaobljenu, grmoliku krošnju. Korijenov sustav je dubok, jako razgranat, sa glavnom žilom. Deblo je nepravilno, široko, promjera do 1 m, kora je tanka, crvenkastosmeđa, pogotovo u mladosti kada je i glatka, dok u starosti postane više sivosmeđa, raspucala i ljušti se u tankim listićima. Grane su zelenkaste do zelenkastosmeđe, vodoravne ili blago povinute, prizemne grane su obično usmjerene prema gore. Pupovi su mali, ušiljene, tamnosmeđe boje, vršni pupovi nisu veći od postranih. Iglice su plosnate i mekane, duge 2-3 cm, široke oko 2-3 mm, imaju kratku peteljku, na vrhu su kratko ušiljene, na licu su tamnozelene i sjajne, naličje im je svjetlije, imaju dvije blijedozelene pruge. Raspoređene su češljasto na dva dijela, usmjerene su prema vrhu grane a ostaju na granama 4-8 godina. Biljka je dvodomna, muški i ženski cvjetovi rastu na zasebnim biljkama. Muški cvjetovi su pojedinačni, kuglasti, nalaze se na kratkim peteljkama u pazušcima listova, gusto su zbijeni s donje strane jednogodišnjih grana već ujesen, imaju 5-14 prašnika koji su na vrhu štitasto prošireni, pelud im je svjetložut a praše u ožujku i travnju. Ženski cvjetovi rastu pojedinačno, zeleni su i sitni, imaju jedan sjemeni zametak, gusto su prekriveni ljuskastim listovima od kojih najgornja 3 para prekrivaju cvijet, javljaju se početkom proljeća. Sjemenke su sjajne, tamnosmeđe, velike 5-6 mm, obavijene sočnim, mesnatim ovojem (arilus) koji je u početku zelen, kasnije postane jarkocrven. Dozrijevaju u kasnu jesen iste godine.

Stanište

Prirodno je rasprostranjena na području nižeg dijela Europe, zapadne Azije i sjeverne Afrike. Raste pojedinačno ili u manjim skupinama u područjima listopadnih ili zimzelenih šuma brdskog i planinskog pojasa do 1700 m nadmorske visine. Staništa su joj glinenasta tla, sjenovita područja s visokom vlažnoću zraka i blažih zima.

Zbog velike potražnje drva za gradnju s vremenom je tisa u prirodnim staništima postala rijetka vrsta te je danas u Hrvatskoj zaštićena vrsta.[1] No kako podnosi gradska onečišćen zrak često se uzgaja u gradovima. Sporog je rasta ali može živjeti preko 2000 godina.

Uzgoj

Sadi se pojedinačno ili u grupama u parkovima i većim dvorištima. Odgovaraju joj duboka i plodna zemljišta, prema uspijeva na plitkom i siromašnom tlu. Lako se uzgaja reznicama, položenicama a i sjemenkama. Često nalazimo tise na našem imanju koje samoniklo počinju rasti ispod smreka i drugih stabala, što upućuje na ptičice koje se hrane njima i tako biljke razmnožavaju. Može ju se uzgajati kao živu ogradu, te orezivati prema potrebi. Kada se drvo odreže, djeluje tužno zbog tamnocrvene boje i smole koju izlučuje, te izgleda kao da krvari. Iz panja vrlo brzo krene tjerati nove izdanke.

Od kultiviranih biljaka možemo napomenuti:

  • Aurea‘ – grmaste forme, mladi izdanci su zlatnožuti
  • Fastigiata‘ –  naraste do 5 m visine, valjkaste forme, grane su uspravne i guste
  • Fastigiata Aurea‘ – naraste oko 3 m, iglice su zlatnožute u mladosti, kasnije zelene
  • Lutea‘ – naraste 3-5 m visine, listovi su uobičajeno tamnozeleni ali mesnati dio ploda je žut
  • Adpressa‘ – nepravilno široke krošnje, visine do 3 m
  • Adpressa Aurea‘ – nižeg rasta od osnovne forme, listovi su na vrhovima zlatnožuti, ostali listovi šareni
  • Repandens‘ – do 60 cm visine, listovi usmjereni prema vrhu
  • Repandens Aurea‘ – grmastog rasta do 4 m, listovi žutošareni

Etimologija

Stručni naziv Taxus baccata potječe od starogrčke riječi taxis što znači red (ukazuje na pravilno raspoređene iglice na grančicama) i baccata što znači nositi bobice (bacca – bobica, ferre – nositi).[2] Riječ toksično također ukazuje na porijeklo riječi zbog otrovnosti roda. Na stranim jezicima nazivi su English yew, European yew (eng.), Europäische Eibe, Gemeine Eibe (njem.), if commun, if à baies (fr.), tasso (tal.), tejo común, tejo negro (špa.), teixo (port.), navadna tisa (slo.).

Upotreba

Svi dijelovi biljke otrovni su, jestiva je jedino sočna crvena opna (bez sjemenke!) koja sadrži oko 16% šećera, 0,5% pektina, 1,7% proteina, mineralne tvar i organske kiseline.[3] Iglice i sjemenke vrlo su otrovne, sadrže alkaloid taksin koji izazivaju jako povraćanje, proljev, oštećenje bubrega i djeluju paralitički na srednji živčani sustav. U prošlosti su se koristili za trovanje vrška koplja i strijela, a uvarci grančica koristili su za uzrokovanje pobačaja.[4]

Drvo je elastično, tvrdo i trajno. Ne napadaju ga kukci, otporno je te se oduvijek upotrebljavalo za gradnju.

Galerija fotografija

Pregled lokacija