Strelica
Sagittaria sagittifolia
Karakteristike
Strelica (Sagittaria sagittifolia L.) je vodena trajnica iz porodice žabočuna (Alismataceae). Stabljika je jednostavna ili rjeđe slabo razgranata, naraste do 100 cm visine. Listovi su karakterističnog, lako prepoznatljivog, kopljastog izgleda, izgledaju kao izdužena strelica. Donji listovi su u vodi, uski su i duguljasti, gornji su trokutastog oblika i nalaze se na dugačkim stapkama iznad površine vode. Rastu iz gomolja veličine oraha kojih po jednoj biljci može biti i do 15. Cvjetovi su veliki oko 2 cm, sastavljeni od tri bijele latice koje na bazi imaju crvenu pjegu. Skupljeni su u uspravne vršne cvatove na dugačkim stapkama. Cvatu ljeti.
Stanište
Rasprostranjena je u umjerenim područjima Europe i Azije. Staništa su joj stajaće vode, obale rijeka i jezera na dubini obično između 30-60 cm. Tolerira hladne temperature do -10 °C. Razmnožava se sjemenom ili dijeljenjem.
Etimologija
Latinsko ime roda Sagittaria potječe od latinske riječi sagitta (strela), zbog oblika listova. Slično, ime vrste sagittifolia znači listovi u obliku strelice.[1] N
a stranim jezicima poznata je kao arrowhead, wapato (eng.), Gewöhnliches Pfeilkraut, Pfeilblatt (njem.), sagittaire à feuilles en flèche, flèche d’eau, sagette (fr.), erba saetta (tal.), saeta de agua (špa.), navadna streluša (slo.).
Upotreba
Jestivi su gomolji, sadrže preko 55% škroba , 8% šećera i bjelančevine. Najbolje ih je vaditi u proljeće ili u kasnu jesen kada biljka ne usmjerava snagu u listove i cvjetove. Mogu se odvojiti lopatom i isplivat će na površinu. Ogule se, kuhaju ili peku jer inače imaju oštar okus. Hrskavi su, mogu se sušiti, mljeti i koristiti kao dodatak brašnu. U Kini ih kultiviraju kao povrće. Jedu se i kuhane mlade stabljike i mladi listovi, kuhane kao svako drugo tamnozeleno povrće.[2]
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
