Šmrika

Karakterike

Šmrika (Juniperus oxycedrus L.) je vazdazeleni mediteranski grm ili drvo iz porodice čempresovka (Cupressaceae). Naraste do 8 metara u visinu, krošnja je okruglasta i nepravilno razgranata. Kora je u mladosti glatka, sivosmeđa do crvenkastosmeđa, poslije se ljušti u trakama. Grane su čvrste, duge i debele, mladi izboji su bridasti, kruti, zeleni. Listovi su krute, oštro zašiljene, bodljikave iglice duge oko 1,2-2 centimetra, široke 1-2 mm, na presjeku trouglaste, razvijaju se po tri u pršljenovima, na licu se nalaze dvije odvojene uzdužne bijele pruge dok je na naličju istaknuto rebro. Cvjetovi su dvodomni, jednospolni, rastu u pazušcima prošlogodišnjih iglica. Muški cvjetovi su žućkasti češeri, rastu pojedinačno. Ženski šećeri su zelenkasti, građeni od 3-6 sjemenih ljusaka od kojih svaka ima jedan sjemeni zametak. Cvatu u travnju i svibnju. Plodovi su okruglasti češeri (smrekinje) koji sliče bobama, gotovo su sjedeći, promjera oko 6-10 milimetara, na tjemenu se nalazi trokraka brazda, nalaze se na kratkim stapkama. U početku su zeleni, druge godine kada dozre u rujnu i listopadu dobivaju sjajno crvenkastosmeđu boju. Sadrže po 2-3 jajolike, bridaste sjemenke.

Stanište

Rasprostranjena je vrsta u Europi na području oko Sredozemlja, na Kavkazu, u Maloj Aziji i u sjevernoj Africi. Stanište joj je submediteranska i mediteranska klima, raste na kamenitim obroncima, u makijama i na kamenjarskim pašnjacima, od priobalnog područja sve do 1600 metara nadmorske visine. Odgovaraju joj sunčana i suha staništima, ne podnosi sjenu, bazična i kisela tla. Kod nas često stvara čiste sastojine u primorskom području. Podnosi posolicu i niske temperature što joj omogućuje opstanak u submediteranskom području gdje temperature padnu i do -25 stupnjeva C.

Razmnožava se sjemenom od siječnja do travnja. Klijavost sjemena je dobra, međutim proces klijanja je spor. Plod je prethodno potrebno stratificirati na 18 mjeseci. Vegetativno se razmnožava drvenim reznicama ili povaljenicama, ukrasni kultivari cijepljenjem.

Etimologija

Latinsko ime roda Juniperus navodi se da potječe od latinske riječi juvenis (rano, mlad) i parus (rađati) čime se ukazuje na abortivno djelovanje bobica nekih vrsta. Ime vrste oxycedrus potječe od grčkih riječi oxys (bodljikav) i kédros (stablo, antičko ime za razne četinare).^[1]

Na stranim jezicima nazivi su prickly juniper, prickly cedar, cade cuniper (eng.), Stech-Wacholder, Zedern-Wacholder (njem.), cade, genévrier cade, cèdre piquant, oxycèdre (fr.), ginepro rosso, coccolone (tal.), enebro rojo, enebrode la miera (špa.), cedro-de-espanha, oxicedro, zimbro-bravo (port.), rdečeplodni brin (slo.).

Upotreba

Plodni češeri smolasta su i gorkasta okusa te nisu jestivi u svježem stanju, no mogu se koristiti prokuhani kao začin različitim varivima. Sadrže tvari koje djeluju protiv crijevnih parazita i pospješuju izlučivanje mokraće. Od njih se radi rakija “smrikovača”.^[2]

Drvo šmrike je tvrdo i žilavo, može poslužiti za izradu manjih predmeta, primjerice drvenog posuđa i ukrasnih stvarčica. Od grana se destilacijom vodenom parom dobiva eterično ulje koje se, između ostalog, može koristiti u pripravcima za njegu kose.

Srodne vrste

Najpoznatiji srodnik šmrike je borovica (Juniperus communis) koja se najlakše razlikuje po zrelim crnim bobicama. Kao podvrsta šmrike smatra se pukinja (Juniperus oxycedrus ssp. macrocarpa) koja ima malo veće iglice i krupnije češere.^[3] Samo ime podvrste macrocarpa znači velikih plodova.^[4] Somina (Juniperus phoenicea) je vrsta istog roda crvenkastosmeđih češera no listovi su joj potpuno drugačiji, člankoviti. U starijoj literaturi kao podvrsta šmrike smatra se pukinja (Juniperus macrocarpa).

Galerija fotografija

Literatura

1. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša" ^{a b}
2. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
3. Toni Nikolić, Sanja Kovačić, Mirko Ruščić, Milenko Milović, Vanja Stamenković, Darko Mihelj, Nenad Jasprica, Sandro Bogdanović, Jasenka Topić, (2008.), Flora jadranske obale i otoka – 250 najčešćih vrsta, Zagreb: Školska knjiga d.d.
4. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
5. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
6. Dario Kremer, Irena Krušić Tomaić, (2015.), Od sjemenke do ploda, Zagreb: Javna ustanova "Nacionalni park Sjeverni Velebit"
7. Paola Lanzara, Mariella Pizzetti, Francesco De Marco, Hugh Young, (1978.), Simon & Schuster’s Guide to Trees: A Field Guide to Conifers, Palms, Broadleafs, Fruits, Flowering Trees, and Trees of Economic Importance, New York: Simon and Schuster
8. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga

Autorska prava fotografija

• Hans Hillewaert