Smrdljika
Pistacia terebinthus
Karakteristike
Primorska smrdljika (Pistacia terebinthus L.) je listopadno drvo ili grm iz porodice vonjača (Anacardiaceae). Drvo naraste i do 10 metara u visinu tvoreći deblo promjera do 1 m, aromatičnog je i smolastog mirisa. Korijen je dobro razvijen, prodire i u pukotine vapnenačkih stijena. Kora mladog drveta je glatka, starenjem ispuca i dobiva tamnosmeđu boju. Izboji su prekriveni sitnim,s vjetlim lenticelama, uzdužno su plitko ispucani, svijetlosmeđi do crvenkastosmeđi. Pupovi su spiralno smješteni, jajasti, šiljasti, zeleni ili crvenkasti, prekriveni krupnim, crvenkastosmeđim ljuskama, vršni pupovi su krupniji od postranih koji su koso otklonjeni od izboja. Listovi su naizmjenični, dugi 10-20 cm, neparno perasti i smješteni na dugim peteljkama. Čine ih 5 do 11 tamnozelenih listića koji su na okruglastoj, kratkoj peteljci ili su gotovo sjedeći, izduženi su, dugi 4-6 cm, široki 1,2-1,8 cm, jajolika oblika i čitava ruba, na licu su tamnozeleni i sjajni, naličje im je svjetlije, u početku su pustenasti i ljepljivi a kasnije ogole. Dvodomna je vrsta, razlikujemo muške i ženske biljke. Cvjetovi su jednospolni i dvodomni, razvijaju se zajedno s prvim listovima, sitni su, zelenkastožute boje, nalaze se na kratkim stapkama i skupljeni su u oko 5-15 cm duge, uspravne metličaste cvatove. Ocvijeće je sastavljeno od pet listića čaške, vjenčić nedostaje. Muški cvjetovi imaju linearne , tupe i stršeće dlakave lapove čaške, prašnika ima 3-5 i vrlo su kratkih prašnički niti te velikih prašnica. Ženski cvjetovi imaju duguljastojajaste, ušiljene listiće čaške, jedan tučak s nadraslom plodnicom i tri njuške. Cvatu u travnju i svibnju. Plodovi su jajolike ili kuglaste koštunice veličine 4-7 mm, skupljene u grozdaste nakupine, u početku su zeleni, potom crveni dok krajem rujna i listopada kada u potpunosti sazriju, postaju smeđi. Sjemenke su okrugle i plosnate.
Na listovima se znaju pojaviti šiške nalik na plod rogača (judini rogači), bogate su taninom kao i kora. Nastaju od uboda insekta zvanog ušenac (Aphis pistacia).
Cvjetove posjećuju pčele kojima daje dosta peluda. Smrdljika se koristi kao podloga za cijepljenje pistacije (Pistacia vera).
Stanište
Smrdljika je rasprostranjena uzduž Mediterana od Francuske i Pirineja do Turske i Libije, te u sjeverozapadnoj Africi. Kod nas ju nalazimo duž jadranske obale, od Istre sve do krajnjeg juga Hrvatske. Staništa su joj listopadne i zimzelene šume i šikare, voli topla, sunčana, suha i kamenita mjesta, možemo je naći do 800 m nadmorske visine. Razmnožava se sjemenom.
Etimologija
Latinsko ime roda Pistacia dolazi od grčke riječi pistákion čiji prethodni izvor i značenje je nepoznato. Prema drugom izvoru potječe od grčke riječi pissa (smola) i akeomai (izliječiti), zbog ljekovite smole. Ime vrste terebinthus dolazi od grčke riječi terebinthine kako su nazivali smrdljiku, ona je bila prvi poznati izvor terpentina[1] koji se dobivao destilacijom od smole, koja se dobivala zarezivanjem kore u kasno ljeto (poznat kao ciparski terpentin).
Na stranim jezicima nazivi su terebinth, turpentine tree (eng.), Terpentin-Pistazie, Terebinthe (njem.), pistachier térébinthe, térébinthe (fr.), terebinto (tal.), cornicabra (špa.), terebinto, cornalheira (port.), lihopernata rujevina (slo.).
Upotreba
Plodovi su jestivi no sirovi imaju smolast i gorkast okus. Sjemenke sadrže oko 9% bjelančevina i oko 38% biljnog ulja koje se može preraditi za jelo. Proljetni mladi pupovi kuhali su se i jeli u vrijeme oskudica ili ratova.[2]
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
- Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
- Dario Kremer, Irena Krušić Tomaić, (2015.), Od sjemenke do ploda, Zagreb: Javna ustanova "Nacionalni park Sjeverni Velebit"
- Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga
