Karakteristike
Slatkastolisni kozlinac (Astragalus glycyphyllos L.) je trajna zeljasta biljka iz porodice mahunarki (Fabaceae). Stabljika je puzajuća ili uzdižuća, razgranata, uglata, skoro posve gola ili obrasla poleglim dlakama, duga oko 1 metar ili više. Korijen je snažan, vertikalan i vrlo dobro razgranat. Listovi su naizmjenični, složeni, neparno perasti, dugi 10-20 cm, nalaze se na dugim peteljkama a 9-15 malih listića su jajasti do široko eliptični, sjedeći ili imaju tek malu dršku, dugi su 2-4 cm, široki 1-2 cm, glatki i cjelovitih rubova, na licu su zeleni, naličje je plavkastozeleno i malo dlakavo. Cvjetovi su dvospolni, svijetložuti, dugi 10-15 mm, skupljeni u uspravne grozdaste cvatove koji rastu u pazušcima listova na kratkoj peteljci. Čaška je gola ili slabo dlakava, ima 5 zelenkastožutih zubaca, latice su blijedo zelenkastožute, kasnije smeđaste, prašnika je 10 i spojeni su u osnovi. Cvate od svibnja do srpnja. Plod je izdužen, dug 2-4 cm, svinut, ušiljen, gol, na leđnoj strani ima izraženu duboku udubinu, sadrži više bubrežastih sjemenki koje su pregrađene lažnom pregradom na dva dijela. Dozrijeva u kolovozu i rujnu.
Stanište
Rasprostranjen je u većem dijelu Europe i u zapadnoj Aziji. Raste na umjereno suhim, blago do umjereno kiselim tlima, na livadama, u svijetlim listopadnim šumama, na rubovima šuma i u šikarama, u nizinskom i brdskom pojasu. Za tlo je koristan jer kao i druge mahunarke fiksira dušik.
Etimologija
Latinski naziv roda Astragalus potječe od grčke riječi astragalos (vratni kralježak), koljenca na stablu uspoređuju se sa kralješcima. Ime vrste glycyphyllos znači slatkastolisni,[1] potječe od grčkih riječi glykys (slatko) i phyllon (list). Na stranim jezicima nazivi su liquorice milkvetch, wild liquorice, wild licorice (eng.), Bärenschote, Süßholz-Tragant, Süßer Tragant (njem.), astragale réglisse, astragale à feuilles de réglisse, réglisse sauvage (fr.), astragalo falsa liquerizia (tal.), orozuz falso (špa.), alcaçuz-bastardo, orozuz-falso (port.), sladki grahovec (slo.).
Upotreba
Korijen sadrži glicirizin slično kao i sladić (Glycyrrhiza glabra)[2] premda ne postoji značajniji podaci o njegovoj upotrebi i sigurnosti korištenja.
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec, ISBN: 86-393-0172-7
- Radovan Domac, (1994.), Flora Hrvatske – Priručnik za određivanje bilja, Zagreb: Školska knjiga, ISBN: 86-03-99310-6
- Čedomil Šilić, (1987.), Šumske zeljaste biljke, Sarajevo: Svjetlost, ISBN: 86-01-00638-8
- Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga, ISBN: 953-0-60545-5