Sitkanska smreka
Picea sitchensis
Karakteristike
Sitkanska smreka (Picea sitchensis (Bong.) Carr.) je crnogorično stablo iz porodice borovki (Pinaceae). U prosjeku naraste 40-60 m, premda može doseći više od 90 m visine. Najviša stabla izmjerena malo su viša od 96 m. Promjer debla iznosi do 3 metra, kora je tanka, crvenkastosmeđa, ljušti se u ljuskicama. Korijenski sustav je plitak. Pupoljci su ušiljeni, nisu smolasti. Iglice su tanke, plosnate i šiljaste, duge do 2 cm, plavkastozelene, na naličju imaju dvije svijetle pruge. Muški cvjetovi su crveni, jajoliki, dugi 15-25 mm, ženski cvjetovi su svijetlozeleni, duži do 3 cm. Cvate u svibnju. Češeri su u početku svijetlozeleni, kasnije žućkastosmeđi, valjkastog oblika, viseći, dugi 5-10 cm, široki 2-3 cm. Dozrijevaju 5 mjeseci nakon oprašivanja, sadrže sitne, crne, okriljene sjemenke.
Stanište
Rasprostranjena je na obali zapadne strane Sjeverne Amerike, od Aljaske do sjeverne Kalifornije. U Europu ju je krajem 18. stoljeća donio škotski botaničar David Douglas (1799. – 1834.). Sadi se kao ukrasno stablo u parkovima, kao soliter ili u manjim grupama. U izvornom staništu raste na sunčanim područjima s vlažnim tlima koja su siromašna hranjivim tvarima. Najbrže raste od svih smreka. Otporna je na mraz. Živi i preko 700 godina.
Etimologija
Ime roda Picea potječe od latinske riječi pix (smola), zbog smolastih izlučevina.[1] Ime vrste sitchensis kao i lokalne nazive dobila je prema gradu Sitka na Aljasci. Na stranim jezicima nazivi su Sitka spruce (eng.), Sitka-Fichte (njem.), épinette de Sitka, épicéa de Sitka (fr.), peccio di Sitka (tal.), pícea de Sitka (špa.), sitka (slo.), sitkanska smrča (sr.).
Upotreba
Drvo je kvalitetno, koristi se za izradu gudačkih instrumenata.
