Sikavica Silybum marianum

Carstvo:
Red:
Asterales
Porodica:
Potporodica:
Carduoideae
Tribus:
Cynareae
Vrsta:
Silybum marianum
Sinonimi:
Carduus marianus L., Carduus mariae Crantz, Centaurea dalmatica Fraas, Cirsium maculatum Scop., Silybum maculatum (Scop.) Moench, Mariana mariana (L.) Hil

Karakteristike

Sikavica (Silybum marianum (L.) Gaertn.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Stabljika je uspravna, jednostavna ili razgranata, naraste do 2 metra visine. Listovi su naizmjenični, duguljasto ovalni, bodljikavih rubova, uzduž sredine preliveni karakterističnim nepravilnim, bijelim mrljama, donji listovi su sjedeći, gornji obuhvaćaju stabljiku. Cvjetovi su ljubičasti, skupljeni u ovalne glavičaste cvatove koji su pojedinačni na vrhu stabljike, okruženi su trnovitim ovojnim listićima. Cvatu od srpnja do rujna. Plod je crnosmeđ sa bijelim papusom koje mu omogućuje lako raznošenje vjetrom.

Stanište

Rasprostranjena je na području oko Mediterana, u južnoj Europi, na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Staništa su joj umjereno kisela, rahla tla bogata dušikom. Kod nas je možemo naći samo na području uzduž Jadrana. Nije česta vrsta i vodi se u Crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske kao gotovo ugrožena vrsta.[1] Uzgaja se kao ukrasna biljka, razmnožava se sjemenom koje je dobre klijavosti.

Uzgoj

Siju se sjemenke u proljeće. Nama su male biljčice redovito jeli puževi te ju je stoga potrebno zaštiti dok malo ne naraste ili posaditi u teglicu pa kasnije preseliti na željeno mjesto. Odgovaraju joj sunčana mjesta, u polusjeni se biljke ne razvijaju dobro i zakržljalog su rasta. Cvate već prvu godinu iako ne naraste pune visine.

Etimologija

Latinsko ime roda Silybum staro je ime za biljku još kod Dioskordia i Plinija. Ime vrste marianum (morski) ukazuje na stanište.[2] Na stranim jezicima nazivi su milk thistle, variegated thistle, cardus marianus (eng.), Mariendistel, Frauendistel (njem.), chardon-Marie (fr.), cardo mariano (tal., špa.), cardo-mariano, cardo-leitoso (port.), pegasti badelj (slo.), gujina trava (sr.).

Upotreba

Jestivi su gotovo svi dijelovi biljke. Korijen se može jesti sirov ili termički obrađen, mladi izdanci i listovi prve godine mogu se jesti sirovi a njihove bodlje ako ih već sadrže mogu se odstraniti. Ovojni listovi cvatova pripremaju se slično kao i artičoke a mlade stabljike se kuhaju kao šparoge.[3]

U fitoterapiji se koristi sjeme. Zbog silimarina kojeg sadrži pogodno je kod raznih trovanja, u literaturi se navodi da može izliječiti i osobu otrovanom zelenom pupavkom. U starim zapisima Dioskorid kaže da se sikavica koristila kod ugriza zmije. No u moderno doba najznačajnija je upotreba sjemena u bolestima i oštećenjima jetre. Akutne i kronične bolesti, kod alkoholizma i drugih trovanja, za smanjivanje razine lošeg kolesterola te kao regeneraciju jetre nakon oštećenja izazvanih radijacijama kod tretmana raka. Farmaceutska industrija je i ovdje prepoznala priliku dobre zarade te se na tržištu mogu naći brojni preparati na bazi silimarina.

Korisna je i kod dojilja jer potiče izlučivanje mlijeka. Posve je sigurna i može ju se dugotrajno koristiti.

Galerija fotografija

Podijeli