Ružmarin

Karakteristike

Ružmarin (Rosmarinus officinalis L.) je zimzelen grm iz porodice usnača (Lamiaceae). Grane su drvenaste, snažno razgranate, uspravne ili uzdižuće, narastu i do 2 m visine. Listovi su smješteni nasuprotno na grančicama, sjedeći su, duguljasti i uski, dugi 2-3 cm, široki 2-4 mm, uvrnuta ruba, kožasti, na licu su tamnozeleni i glatki, naličje je žljezdasto dlakavo i sivkastobijelo. Cvjetovi su mali, bijeli ili svijetloplavi, rastu pršljenasto smješteni na malim peteljkama u pazušcima gornjih listova. Prašnika je dva i vire iz cvijeta. Cvate najviše u proljeće, te sredinom jeseni. Plod je kalavac koji se dijeli (kala) na dva smeđa oraščića. Cijela biljka jakog je i aromatičnog mirisa.

Stanište

Prirodno raste na sunčanim i kamenitim područjima priobalnog područja oko Sredozemnog mora, no često se sadi po vrtovima kao ljekovita začinska biljka. Kod nas ga ima puno na otocima.

Uzgoj

Ružmarin razmnožavamo sjemenom ili najbolje reznicama koje obično uzimamo u proljeće. Reznice držimo na zaštićenom prostoru u teglici te joj održavamo vlagu, a kad se biljka primi sadimo je na trajno sunčano mjesto i dobro drenirano tlo. Mi smo ga prvi puta iz neznanja i nedostatka prikladnog prostora posadili na upravo suprotno mjesto, u sjenu i tvrdo tlo. Biljka je rasla, no nije cvala i grančice je usmjeravala u prostor na koji je dopiralo sunce.

Medonosna je biljka, pčele sakupljaju nektar i malo peluda. Zbog vjetrova na moru paša može biti nesigurna, premda u vrlo dobrim uvjetima daje i do 60 kg meda po košnici, a prinosi na jednom hektaru mogu biti do 200 kg. Ružmarinov med je svijetao, bistar, proziran, bez mirisa, brzo se kristalizira u fine sitne kristale i u čvrstom stanju bude bijeli. Ugodnog je, blagog okusa, vrlo kvalitetan i cijenjen.^{[1] [2]}

Etimologija

Latinsko ime roda Rosmarinus potječe od ros (rosa) i marinus (morski) te znači morska ruža. Prema drugom tumačenju potječe od grčke riječi rhops (šib) i myrinos (mirisan). Ime vrste officinalis znači da je ljekovitih odlika.^[3] Na stranim jezicima nazivi uglavnom imaju slične varijacije – rosemary (eng.), Rosmarin (njem.), romarin (fr.), rosmarino (tal.), romero (špa.), alecrim (port.), rožmarín (slo.).

Upotreba

Koriste se listovi koje je najbolje sakupljati u drugoj polovici proljeća. Upotrebljavaju se svježi ili sušeni kao začin, gorkog su okusa.

U fitoterapiji korisno djeluju na cirkulaciju krvi, kod reumatskih bolesti, za bolju funkcije jetre i za liječenje slabe probave.

• 1 žličica suhih listova prelije se s 500 mL kipuće vode (2 šalice), ostavi 15 min i procijedi. Pije se kroz dan 3× dnevno prije obroka. Ne smiju ga koristiti trudnice i osobe s povišenim krvnim tlakom. ^[4]

Od listova destilacijom vodenom parom dobiva se eterično ulje i hidrolat. Postoje tri kemotipa eteričnog ulja ružmarina – cineol, verbenon i kamfor. Ružmarin kt. verbenon i cineol imaju primjenu u lokalnim tretmanima poboljšavanja cirkulacije, te tako primijenjeni na vlasištu potiče rast kose. Kemotip verbenon ipak ima veću primjenu u kozmetici, kao npr. u pripravcima za kožu (hidrolat se koristi za tretiranje masne i aknama sklonoj koži) dok se kemotip cineol primijenjuje za cirkulaciju udova. Ružmarin kt. kamfor ima značajniju ulogu od drugih kemotipa kod reumatizma i bolnih mišića.

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
2. Filip Šimić, (1980.), Naše medonosno bilje, Zagreb: Znanje
3. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
4. Stribor Marković, (2010.), Fitoaromaterapija: monografije esencijalnih ulja i ljekovitih biljaka: temelji fitoaromaterapije, Zagreb: Centar Cedrus
5. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec