Runjikasti jagušac
Picris hieracioides
Karakteristike
Runjikasti jagušac (Picris hieracioides L.) je dvogodišnja ili višegodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Stabljika je uspravna, u gornjem dijelu razgranata, bridasta, gusto prekrivena kratkim čekinjastim dlačicama, naraste 30-90 cm visine. Listovi su lancetasti, dugi do 10 cm, široki do 2 cm, cjeloviti ili slabo i razmaknuto nazubljenih rubova, dlakavi, donji listovi suženi su u peteljku, gornji su naizmjenični i sjedeći. Cvjetovi su građeni od žutih jezičastih cvjetova koji su na vrhu nazubljeni, veliki su oko 2-3 cm, skupljeni u cvatove u gornjem dijelu stabljike. Cvate od srpnja do listopada. Plod je crnosmeđa roška duga 3-5 mm s bijelim papusom. Biljka izlučuje bijeli mliječni sok kada ju se ozlijedi.
Stanište
Rasprostranjena je u srednjoj Europi, unešena je u druga područja i na druge kontinente (Azija, Sjeverna Amerika, Australija, Novi Zeland). Raste na suhim livadama, uz rubove šuma, na ruderalnim staništima, na željezničkim nasipima, uz putove. Visoko je varijabilna vrsta, opisan je velik broj podvrsta.
Etimologija
Latinsko ime roda Picris potječe od grčke riječi pikros (gorak), zbog okusa korijena. Ime vrste hieracioides znači sličan na Hieracium, rod biljaka koji potječe od grčke riječi hierax (jastreb). Plinije kaže da su po jednoj priči jastrebi oštrili vid mliječnim sokom biljke, ili vjerojatno da su tim imenom nazivali zeljaste biljke koje su rasle na visokim stijenama, samo pristupačne jastrebovima. Međutim, vjerojatnije je da je ime bilo korišteno zbog kljunastih plodova roda dimak (Crepis).[1] Na stranim jezicima nazivi su hawkweed oxtongue (eng.), Gewöhnliches Bitterkraut, Habichtskraut-Bitterkraut (njem.), picride fausse épervière, picris fausse épervière (fr.), aspraggine comune (tal.), parracas (špa.), rapa-saias (port.), navadna skrka (slo.).
Upotreba
Jestivi su mladi listovi koji se beru prije razvoja stabljike, mogu se konzumirati sirovi na salatu ili zbog gorkog okusa bolje ih je pripremiti kuhanjemte kuhanu vodu baciti.[2]
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
