Robert Visiani
1800. - 1878.
Robert Visiani, poznat i kao Roberto de Visiani, bio je istaknuti botaničar, naturalist i književnik talijanskog podrijetla. Njegov životni put i doprinos botanici ostavili su dubok trag.
Djetinjstvo i školovanje
Preci su mu bili podrijetlom iz Venecije odakle su se doselili u Split a obitelj njegovog djeda 1765. preselila se u Šibenik. Robert Visiani rođen je 9. travnja 1800. godine u Šibeniku. Otac mu je bio ugledan liječnik koji je završio medicinu na Sveučilištu u Padovi, što je možda utemeljilo rani interes mladog Roberta za medicinu i prirodne znanosti. Nakon što je završio osnovno obrazovanje u svojem rodnom gradu, Visiani je nastavio školovanje u seminaru u Splitu, a potom je otišao na Sveučilište u Padovi gdje je 1822. godine stekao diplomu doktora medicine i kirurgije.
Već tijekom mladosti, Visiani je razvio različite interese, uključujući književnost i znanost. Međutim, njegova strast bila je botanika, koju je istraživao s velikim entuzijazmom. Dok je studirao u Padovi, posvetio se lokalnom botaničkom vrtu, gdje je proveo mnogo vremena proučavajući biljke i prikupljajući uzorke.
Botanička istraživanja
Visiani je započeo svoju karijeru kao asistent na sveučilištu i nastavio s istraživanjem u Dalmaciji, gdje je radio kao liječnik u nekoliko gradova. Iako je obavljao medicinske dužnosti, nikada nije napustio svoju strast prema botanici. Tijekom putovanja, redovito je prikupljao biljne uzorke koje bi kasnije klasificirao i opisivao.
Posvećenost botanici privukla je pažnju profesora Giuseppea Antonija Bonata (1753. – 1836.) iz Padove, koji je u to vrijeme pokušavao uspostaviti samostalnu nastavu botanike na sveučilištu. Visiani je održavao korespondenciju s profesorom Bonatom, razmjenjujući znanstvene spoznaje i informacije. U Kotoru (koji je u to vrijeme bio dio Dalmacije a danas je grad u Crnoj Gori), Visiani je dvije godine radio kao gradski liječnik a u slobodno vrijeme proučavao je floru. Nakon toga se preselio u Drniš kod Šibenika gdje je boravi pet godina a potom je otišao na godinu dana raditi u Budvu (grad u današnjoj Crnoj Gori).
Kada je bivši profesor Bonato 1835. godine otišao u mirovinu, Visianiju se pružila prilika da se natječe na poziciju, a kako bi se bolje pripremio za stroge ispite odlučio je otputovati u Beč koji je tada bio središte botaničke znanosti u Europi. Nakon što je pozitivno ocijenjen na natječajnom ispitu, postavljen je za namjesnog učitelja, a godinu dana poslije i za profesora botanike i upravitelja botaničkog vrta Sveučilišta u Padovi, na čijoj je poziciji proveo više od 40 godina.
Visiani je preuzeo njegovu ulogu prefekta na Sveučilištu u Padovi. Postao je profesor botanike i nastavio je širiti svoju stručnost u ovom području. Njegova najpoznatija djela uključuju “Flora Dalmatica” u tri velika toma u kojima je klasificirao i opisao preko 2500 vrsta biljaka iz Dalmacije prema znanstvenoj metodi klasifikacije Carla Linnaeusa. Djela je pisao na latinskom ili talijanskom jeziku no u djelu Flora Dalmatica uz latinska imena dodaje i ilirske (hrvatske) narodne nazive. Djelo je i danas značajan izvor znanstvenih podataka.
Prvi je zabilježio rigastu bekmaniju (Beckmannia eruciformis) na području Drniša te u okolici Klisa pronašao endemsku biljku dalmatinsko zvonce (Edraianthus dalmaticus).
Radi želje da nadvojvoda Maksimilijan (brat austrijskoga cara i kralja Franje Josipa i budući car Meksika) na otoku Lokrumu podno Dubrovnika sagradi botanički vrt tropskih i suptropskih biljaka, Visiani je 1863. godine, nakon proučavanja klime i samonikle biljne vrste, objavio knjižicu “Sulla vegetazione e sul clima dell’isola di Lacroma in Dalmazia”. Podigao je staklenik Goetheovoj palmu koja je Goethea pobudila na razmišljanje o preobrazbi biljaka zbog čega je napisao djelo Preobražaj biljaka.
Visiani je također ostavio traga u literaturi, pišući o različitim temama, uključujući rad na djelima poput “Tresor” Brunetta Latinija. Njegova istraživanja obuhvaćala su i proučavanje fosilnih biljaka te kritiku tekstova starina.
Po prirodi je bio skroman i štedljiv, nije se ženio ni imao obitelj, vrijeme je ulagao u istraživanja i dobrotvorne svrhe. Uz sve svoje znanstvene i književne doprinose, Visiani je ostao vjeran svojoj domovini. Darežljivo je pomagao siromašnima i donirao je sredstva za proširenje proširio bolnice u Šibeniku. Nakon dugog i plodnog života, Robert Visiani preminuo je u Padovi 4. svibnja 1878., ostavljajući svoju bogatu biblioteku i arhiv sveučilištu u Padovi. Prema vlastitoj želji pokopan je u Šibeniku na groblju Sv. Ane.
Zajedno s Josipom Pančićem (1814. – 1888.) opisao je sjevernu podvrstu grčkog javora (Acer holdreichii ssp. visianii). Njemu u čast nazvane su biljke: Vizianijev vrisak (Satureja visianii), Vizianijeva modričica (Asperula visianii) i Visianijeva oštrika (Onosma visianii). Također, u čast nazvan perivoj i park u Šibeniku ispod trga Poljana.
