Renika
Cardaria draba
Karakteristike
Renika (Cardaria draba (L.) Desv.) je dvogodišnja ili višegodišnja zeljasta biljka iz porodice kupusnjača (Brassicaceae). Stabljika je uspravna, dlakava, u gornjem dijelu razgranata, naraste do 60 cm visine. Korijenov sustav je u gornjem dijelu jako razgranat, izdužen, dubok do 120 cm[1] čime biljke crpe vodu i hranjiva iz dubokih slojeva, ima tanke puzajuće bočne korijenje. Listovi su jednostavni, ušiljenog vrha, valoviti, rijetko nazubljeni, prekriveni dlačicama. Donji listovi su dugi do 10 cm, imaju peteljke, u fazi cvatnje su već uvenuli. Listovi na stabljici su naizmjenični, lancetasti ili izduženo eliptični, strelaste ili srcaste osnove, sjedeći, priljubljeni uz stabljiku i osnovom je obuhvaćaju. Cvjetovi su sitni, promjera 3-5 mm, mirisni, skupljeni u bujne štitaste cvatove, čine ih 4 bijele latice, prašnika je 6. Cvatu od svibnja do srpnja. Plodovi su glatke, srcolike komuške koje u dva odjeljka sadrže 1-2 ovalne, smeđe sjemenke. Jedna biljka godišnje proizvede do 5000 sjemenki koje započinju klijati u proljeće.[2]
Medonosna je biljka, pčele rado posjećuju cvjetova na kojima sakupljaju nektar i pelud.
Stanište
Rasprostranjena je u srednjoj i istočnoj Europi, u zapadnoj Aziji, unešena je u Sjevernu Ameriku i Australiju gdje se danas smatra invazivnom biljkom. Raste kao toplim, suhim i sunčanim područjima, kao korov na obrađenom zemljištu, u vinogradima, ali i na zapuštenim tlima, na željezničkim prugama, kraj puteva i cesta. Dobro podnosi sušu. Nalazimo je od nizina do planinskog pojasa od 2000 m nadmorske visine. Razmnožava se sjemenom i vegetativno, brojnim bočnim korijenima.
Etimologija
Naziv roda Cardaria potječe od grčke riječi kardiake, zbog srcolikog oblika sjemenki.[3] Ime vrste draba potječe od grčke riječi drabe (oštar, žareći),[4] zbog okusa sjemenki. Na stranim jezicima nazivi su whitetop, hoary cress (eng.), Pfeilkresse, Herzkresse, Türkische Kresse (njem.), passerage drave, pain blanc (fr.), navadni poprovnik (slo.).
Upotreba
Jestivi su mladi listovi koji se ubiru prije cvatnje, aromatični su i oštrog okusa, koriste se u malim količinama kao začin, primjerice u salatama. Listovi ubrani u cvatnji mogu djelovati otrovno. Jestive su i sjemenke koje su ljutkastog okusa, mogu se upotrebiti kao zamjena za papar.[5]
Galerija fotografija
Literatura
- Nada Hulina, (1998.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga
- Taib Šarić, (1991.), Atlas korova: 100 najvažnijih vrsta korovskih biljaka u Jugoslaviji, Sarajevo: Svjetlost zavod za udžbenike i nastavna sredstva
- Lara Černicki, (2005.), Samoniklo cvijeće grada Zagreba, Zagreb: Školska knjiga
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec