Ptičji dvornik
Polygonum aviculare
Karakteristike
Ptičji dvornik, troskot ili oputina (Polygonum aviculare L.) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice dvornika (Polygonaceae). Stabljika je gola, člankovita, jako razgranata, polegnuta uz tlo, povijena ili omotana oko drugih biljaka, naraste 5-60 cm dužine. Listovi su naizmjenično smješteni na stapkama, mali su, goli i tamnozeleni, sjedeći su ili s kratkom peteljkom. Cvjetovi su sitni, skupljeni po 1-6 u grozdaste cvatove i rastu u pazušcima listova. Prašnika ima 8. Cvatu od lipnja do listopada. Plod je tamnosmeđi, trobridan oraščić. Biljka prosječno u sezoni daje 200 sjemenki,[1] no može i do 2000 sjemenki koje su klijave i nakon 50 godina.[2] Prema drugom izvoru zadržavaju sposobnost klijanja i nakon 400 godina.[3]
Stanište
Prirodno je rasprostranjena na području Europe no unešena je drugdje i smatra se udomaćenom po gotovo cijelom sjevernoj polutci. Nalazimo je na suhim mjestima, na neobrađenim zemljištima, na oranicama, pašnjacima, uz puteve i ceste, od nizina do pretplaninskih područja 1400 m nadmorske visine. Vrlo je raširena biljka, kvaliteta tla joj ne smeta, raste na vrlo siromašnim i tvrdim zemljištima.
Etimologija
Latinsko ime roda Polygonum složenica je od grčkih riječi polys (mnogo) i gonos (potomci). Ime vrste aviculare ukazuje da sjeme rado jedu ptice.[4], potječe od latinske riječi avicula što je umanjenica od avi (ptica). Na stranim jezicima poznata je kao knotgrass, birdweed, pigweed, lowgrass (eng.), Vogelknöterich (njem.), renouée des oiseaux (fr.), corregiola, poligono centinodia (tal.), centinodia (špa.).
Upotreba
Jestivi su mladi izdanci i listovi, mogu se jesti sirovi i dodavati u salate ili pripremati kao špinat. Listovi sadrže više od 100 mg% vitamina C, karotina ima oko 12 mg%.[5]
Kao ljekovita biljka sakuplja se cijeli nadzemni dio kada je u cvatu od lipnja do listopada. Suši se na hladnom i prozračnom mjestu, treba sačuvati zelenu boju te je bez mirisa i trpka okusa. Sadrži 1% silicijeve kiseline od čega samo 0,2% u topivom obliku, do 1% flavonoida, sluznih polisaharida, malo saponina i antocijana. Rijetko se koristi kao dodatna terapija za tuberkulozu zbog silicijeve kiseline, protiv kašlja ili kao blagi diuretik zbog sadržaja flavonoida.[6]
Biljka djeluje kao biocid za buhe.[7] Kao krmna ne smatra se kvalitetnom, a mlijeko dobije plavu boju i gorak okus.[8] [9]
Galerija fotografija
Literatura
- Taib Šarić, (1991.), Atlas korova: 100 najvažnijih vrsta korovskih biljaka u Jugoslaviji, Sarajevo: Svjetlost zavod za udžbenike i nastavna sredstva a b
- Mira Knežević, (2006.), Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore, Osijek: Poljoprivredni fakultet a b c
- Nada Hulina, (1998.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
- Danica Kuštrak, (2005.), Farmakognozija : fitofarmacija, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga
- Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga