Ptičja grahorica

Karakteristike

Ptičja grahorica (Vicia cracca L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice mahunarki (Fabaceae). Korijen je vretenast i dug. Stabljika je uspravna ili se uzdiže preko drugih biljaka, jednostavna ili razgranata, bridasta, prekrivena kratkim dlačicama, naraste do 120 cm visine. Listovi su složeni, dugi 5-15 cm, perasti, sastavljeni od 6-15 para lancetastih i na naličju dlakavih, sjedećih lisaka dužine 1,5-3 cm, širine do 0,5 cm, završavaju razgranatim viticama. Zalisci su polukopljasti do lancetasti, dugi 5-10 mm. Cvjetovi su dvospolni, dugi oko 1 cm, imaju sićušnu stapku i pognuti su, rastu na dugoj stapci iz pazušca listova. Svi cvjetovi su okrenuti na jednu stranu a skupljeni su po 20-40 u grozdaste cvatove. Čaška je kratko zvonasta, ima nejednako duge zupce kod kojih su donji zupci znatno duži od gornjih. Vjenčić je modroljubičast ili crvenoljubičast, 3-4 puta duži od čaške. Cvate od lipnja do rujna. Plod je spljoštena, gola, crna mahuna dužine oko 2-3 cm koja sadrži 2-8 okruglih, sivozelenkastih do maslinastosmeđih sjemenki išaranih tamnijim pjegama.

Stanište

Prirodno je rasprostranjena na većem području Europe i Azije, u sjevernoj Africi. U Sjevernoj Americi smatra se udomaćenom i čestim korovom. Raste na plodnim zemljištima, livadama, obrađenim ili zapuštenim terenima, uz rubove šuma. Nalazimo je od nizina do pretplaninskog pojasa. Uzgaja se kao krmna biljka, za zelenu gnojidbu jer korijen fiksira dušik u tlu. Razmnožava se sjemenom.

Smatra se vrlo dobrom medonosnom biljkom. Med je svijetložut, ugodnog mirisa i ukusan.^[1]

Etimologija

Ime vrste Vicia potječe od latinske riječi vincire (vezati), zbog sposobnosti biljke da se viticama penje po drugim biljkama.^[2] Naziv ptičja grahorica dobila je jer sjemenke rado jedu ptice. Na stranim jezicima nazivi su tufted vetch, cow vetch, bird vetch (eng.), Vogel-Wicke (njem.), vesce craque (fr.), veccia montanina (tal.), arveja silvestre (špa.), ptičja grašica (slo.).

Upotreba

Jestive su sjemenke, melju se i koriste za pripremu kaša. U prošlosti su se konzumirale u razdoblju nestašice druge hrane.^[3]

Galerija fotografija

Literatura

1. Matija Bučar, (2008.), Medonosne biljke kontinentalne Hrvatske: staništa, vrijeme cvjetanja, medonosna svojstva, Petrinja: Matica hrvatska
2. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
3. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
4. Ljubomir Mišić, Radomir Lakušić, (1990.), Livadske biljke, Sarajevo: Svjetlost
5. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga