Šetalište Vatroslava Jagića
Šetalište Vatroslava Jagića, istaknuti je spomenik parkovne arhitekture, smješten u samom baroknom središtu Varaždina. Kao spomenik kulture, šetalište je zaštićeno 1966. godine te je omiljeno mjesto za odmor od gradske vreve, kako za domaće stanovništvo, tako i brojni posjetitelji.
Prvotni naziv Jelisavino šetalište
Gradski perivoj nastao je na području južnoga grabišta 30-ih godina 19. stoljeća i to na inicijativu dr. Bernharda Wilhelma von Müllera. Želja mu je bila urediti neuređeni prostor u samoj blizini njegove vile (današnja vila Bedeković koja služi kao dječja knjižnica), a posao hortikulturnog uređenja dodijeljen je vrtlaru Leopoldu Klingspöglu. Prvotni naziv perivoja je bio Jelisavino šetalište, po carici i kraljici Elizabeti, ženi Franje Josipa I., a naziv Šetalište Vatroslava Jagića nosi od 1938. godine.
Sklad visokog drveća i travnatih površina
Početno je park bio uređen u krajobraznom stilu, a početkom 20. stoljeća počelo je njegovo ozbiljnije uređenje u duhu historicizma, s cvjetnim rondelama i palmama. Obogaćen je nakon toga i novim sadržajima kao što su drvored lipa, spomenik u čast dr. Mülleru te spomenik Vatroslavu Jagiću čije ime nosi danas.
Kroz godine je šetalište dopunjavano biljkama i proširivano, a izgled kakvi danas poznamo poprimilo je sredinom 20. stoljeća. U Šetalištu Vatroslava Jagića danas se može naći oko 140 komada crnogoričnog i oko 130 komada bjelogoričnog drveća te 150 komada ukrasnoga grmlja. Među njima su i divlji kesten, gorski javor, breza, grab, crni i bijeli bor, tisa, domaća smreka, platana, ginko, grimizni hrast, crvenolisna bukva, drijen, parocija te mnoge druge vrste.
Zanimljivo je spomenuti da je na popisu bilja u parku iz 1874. godine bio i mamutovac koji se u Europi prvi put javlja 1854. (u Engleskoj), a već 20 godina kasnije i u Varaždinu.
