Nacionalni park Sjeverni Velebit
O nacionalnom parku Sjeverni Velebit
Sjeverni Velebit je najmlađi hrvatski nacionalni park, proglašen 9. lipnja 1999. Na prostoru od 109 km2 svjedoči o očuvanosti biljnih i životinjskih vrsta te osebujnih ljepota netaknute prirode.
Parkom se isprepliću brojne planinarske staze od kojih je najpoznatija Premužićeva staza. Poznata je po tome što nema velikih uspona te ne zahtijeva jaku fizičku kondiciju. Dugačka je 57 km no samo 16 km joj se nalazi na području sjevernog Velebita te je za njen prohod potrebno 8-9 sati hoda. S njezinih vrhunaca se pruža predivan pogled na Jadransko more i obližnje otoke.
Na planinskom vrhu Zavižanu podno vrha Vučjaka nalazi se najznačajnija hrvatska meteorološka stanica smještena na 1594 m nadmorske visine. Zanimljivo je da snijega može biti tamo u cijeloj godini, čak i u kolovozu.
Na području nacionalnog parka nalazi se preko 200 speleoloških objekta, od kojih su velikom većinom jame. Jedna od najpoznatijih je Lukina jama koja je duboka 1431 metara, time se diče titulom najdublje jame u Hrvatskoj te je svrstana među 20 najdubljih jama u svijetu.
Velebit je dom 79 endema, biljaka koje su svojstveno samo jednom malom području. Najpoznatija od njih je sigurno velebitska Degenija (Degenia velebitica) koja je prikazana na kovanici od 50 lipa, no tu su i druge kao:
- hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis ssp. croatica)
- velebitski zvončić (Campanula velebitica)
- hrvatsko zvonce (Edraianthus graminofolius)
- kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana)
- velebitski klinčić (Dianthus velebiticus)
- zimzelena medvjetka (Arctostaphylos uva-ursi)
- hajnaldova nevesika (Athamantha turbith subsp. haynaldii)
- valdštajnov zvončić (Campanula waldsteiniana)
- hrvatska gušarka (Cardaminopsis croatica)
- runolist (Lentopodium alpinum)
- planinski stolisnik (Achillea clavenae)
- žuti srčanik (Gentiana lutea subsp. symphyandra)
Unutar nacionalnog parka nalaze se i posebno zaštićeni strogi rezervati – Hajdučki i Rožanski kukovi koji su zatvoreni za posjetitelje te je dozvoljeno jedino za znanstvena istraživanja.
Naš doživljaj
Dolazak
Nakon dolaska u Krasno, traganjem za cestom do ulaska u nacionalni park i konačnog dolaska (kako smo kasnije doznali okolnim putem) trebalo nam je barem pola sata. Već prilikom susretanja glavne table da smo dobro stigli, pruža se pogled na udaljeno more.
Nakon daljnih 12 km, koliko je potrebno do dolaska na službeni ulaz Babić Siča, predstojalo nam je jedino još platiti ulaznicu te vidjeti što nudi suvenirnica ili se osvježiti uz piće.
Od Babić Siče 3 su opcije. Nastaviti put pješice “Putem čovika” – dionicom čije vrijeme hoda traje oko 3 sata a tamošnje edukativne table pričaju priču o načinu života tamošnjih ljudi ili “Stazom zviri”, putem prožetim edukativnim pločama o ličkim životinjama. Mi smo se odlučili na liniju manjeg otpora a to je nastavljanje autom kroz sasvim solidan makadam dug 7 kilometara koji vodi do konačnog parkirališta gdje se konačno auto ostavlja iza sebe i uzima put pod noge.
Pohod na vrhunac
Na odabiru su bila 2 puta, jedan puteljak Vremenske ćudi Zavižana i jedna komotna šira staza koja vodi u smjeru botaničkog vrta. Nakon kraćeg predumišljanja odabrali smo prvi, mada je zapravo posve svejedno jer je i botanički vrt relativno blizu i ne treba se vraćati na polazište da bi se poslije išlo njemu u posjetu.
Naši vodiči su bile 4 simpatične kravice koje je netko upravo u to vrijeme vodio gore do planinarskog doma na ispašu. Pobrinule su se i da u hodu povremeno obave zadatak gnojenja kako bi tlo bilo posve pogodno za biljke nadolazeće sezone.
Staza Vremenske ćudi Zavižana sa svojih 17 poučnih tabla podučava znatiželjnike o najvažnijim meteorološkim terminima. Brzo se prođe ako je korak lak i srce žudi za dolaskom na vrhunac. Nakon dolaska na prostranstvo ispred planinarskog doma potrebno je bilo napraviti još laganu šetnjicu do vrha brijega, što sa podnožja ne izgleda visoko ali kad se nakon uspinjanja baci pogled na prođeni put izgleda kao da se sasvim solidan komad puta prevalio.
Pogled koji se odavde pruža uistinu je lijep te je odavde uhvaćeno nekoliko prizora koji se nalaze u fotogaleriji. Pogled na more je nažalost u tom periodu bio obavijen oblacima no sasvim sam siguran da je i on spektakularan.
Iako je bio sasvim topao sunčan dan, na trenutke je zapuhao jak vjetar donijevši hladan zrak te smo bili primorani toplije se odjenuti. Posve normalno za planinske uvjete a tako nam i treba jer nismo niti došli propisno opremljeni, već kao turisti u kratkim hlačicama.
Botanički park
Uslijedilo je vrijeme da se krene a slijedeća destinacija je bila spuštanje u botanički park kroz široka prostranstva prepuna rascvjetanog vunenastog osjaka (Cirsium eriophorum). Kako nismo ušli na “velika vrata”, kroz propisan ulaz u botanički vrt nego nekud sa strane, nismo ni primijetili da se u njemu nalazimo sve dok se odjednom ispred nas nisu počele pojavljivati male pločice koje usmjeravaju pažnju na svaku biljku ma koliko ona sićušna bila. Daju informacije o latinskom imenu, porodici, mjesecima njezine cvatnje, jesu li ljekovite, kojem astrološkom simbolu pripadaju i još nekima.
Čitavo to područje je svijet za sebe i trebalo bi ga detaljnije istražiti. Ovako smo samo bržim hodom prolazili i pokušavali otkriti prepoznajemo li koju biljku barem po imenu s pločice. S obzirom da je bio već kraj kolovoza velik broj biljaka se bez cvijeta nije mogao konkretno promotrit ali bilo je i onih koji cvjetaju, kao plavi kotrljan (Eryngium amethystinum) ili žuti srčanik (Gentiana lutea ssp. symphyandra).
Na okrajcima parka rastu brojni borići od kojih je najrašireniji, kako smo doznali preko poučnih tabli, bor krivulj (Pinus mugo).
Prošli smo kružnim putem koji obuhvaća područje botaničkog parka i sa kojeg se dalje račvaju druge staze za Veliki Zavižan ili Balinovac, međutim nama je zbog nažalost nedostatka vremena uslijedio tek put nazad i nadanje kad ćemo slijedeći put imati priliku opet doći.
