Arboretum opeka
Arboretum Opeka
Jedan od tri hrvatska arboretuma nalazi se u Vinici kraj Varaždina. Na površini od 64 hektara arboretum je stanovište mnogobrojnih neautohtonih stabala a bio je sagrađen kao perivoj dvorcu u kojem je živjela plemićka obitelj.
Dvorac Opeka je bio sagrađen 1674. godine te se kao prvi vlasnici spominju grofovi Keglević no doživio je pravu renesansu kad je u 19. stoljeću grof Marko Bombelles postao vlasnikom. Grof je sa svojih putovanja diljem svijeta donosio različite biljne primjerke te je od njih u svom imanju učinio značajnu kolekciju.
Arboretum je podijeljen na parkovno uređen perivoj s istočne strane te na prirodnu šumu hrasta kitnjaka i pitomog kestena koja sa zapadne strane opasa arboretum. Obiluje brojnim egzotama te se tako ovdje između ostalog mogu naći:
- ginkgo (Ginkgo biloba)
- golemi mamutovac / golema sekvoja (Sequoiadendron giganteum)
- kalifornijski libocedar (Calocedrus decurrens)
- kavkaska smreka (Picea orientalis)
- japanska hiba (Thujopsis dolabrata)
- močvarni taksodij (Taxodium distichum)
- japanska kriptomerija (Cryptomeria japonica)
- koloradska jela (Abies concolor)
- kanadska čuga (Tsuga canadensis)
- golema tuja (Thuja plicata)
Od 1947. godine arboretum je zaštićen Zakonom o zaštiti prirode a 1961. godine proglašen je spomenikom vrtne arhitekture.
Obilazak
Nije prvi puta da smo ovdje. Arboretum se nalazi samo na 18 km udaljenosti od Varaždina te se put u manje od sat vremena lako prođe i biciklom.
Ovog posljednjeg puta došli smo oko 18h što je i krajem kolovoza ovdje možda već pomalo kasno za razgledavanje. Sunce polako već zalazi iza visoke šume te je oštre slike fotoaparatom teže postići tim više što nam komarci ne dopuštaju ni sekunde vremena da u nepomičnom raskoraku zadržavajući dah uhvatimo željenu biljku u kadar.
Dvorac se nalazi u izrazito napuštenom stanju. Ovoga puta su i njegova vrata bila širom otvorena no ulazak u njegove početne prostorije diže dlake na rukama od sablasnog osjećaja te brzim korakom kidamo van.
Prolaskom parkom primijećujemo kako arboretum začudo i nema puno posjetioca te je šetnja njime kao da šetamo vlastitim ogromnim imanjem koji netko drugi za nas održava.
Pogotovo je ta usamljenost očita na južnom dijelu do kojeg ne vode ošljunčene staze već je taj dio odsječen prostranom livadom na kojem 2 bora dijele samoću, a iza njih se nalazi skromno skrovište gdje pojedinac može potražiti mir u čitanju kakve knjige sjedeći na replikama klupa iz 19. stoljeća.
To nije toliko slučaj na malenom otoku opasanom jezercem prozvanim “otokom ljubavi”. Tek na približavanje vodi otkrijete da se nalazite u društvu puno malih žaba koje se tek na vaše približavanje obali odaju te žurno odskakutaću u vodu. Jezerce je obraslo trskom, lokvanjima i lopočima.
Šume su vrijedne sakupljačima bilja i gljiva. Primijetili smo nekoliko vrsta gljiva između kojih i sunčanice, no ujesen, ako vas drugi ne preduhitre, ovdje se mogu brati i pitomi kesteni.
