Planinski bor

Karakteristike

Planinski bor, bor krivulj ili klekovina (Pinus mugo Turra) je crnogorični grm ili stablo iz porodice borovki (Pinaceae). Najčešće raste kao grm nepravilnog rasta, polegnut od pritiska velikog snijega. Korijenov sustav vrlo dobro je prilagođen takvim staništima, snažno je razgranat čvrsto se držeći od mogućnosti odrona zemlje i lavina a štiteći tako i samo tlo od erozije. Nema glavni korijen već stvara brojne bočne korijene koji su razgranati i do 10 metara. Kora je sivosmeđa do crvenkastosmeđa, kasnije tamnosmeđa do crna, tanka, ispucala i tvori nepravilne ljuske. Vršni dijelovi grana su uspravni. Pupoljci su izduženo jajasti, dugi do 6 mm, prekriveni svijetlocrvenim ljuskama i smolasti su. Iglice su duge 2-8 cm, široke 1,5-2 mm tamnozelene, krute, oštre i kratko ušiljene ali bez bodlje, uvijene, fino nazubljenih rubova, smještene su po dvije u kožastom i bjelkastom rukavcu, dugo godina ostaju na granama. Cvate u svibnju i lipnju. Muški češerići su crvenkasti ili žuti, dugi 10-15 mm, rastu u oko 3-8 cm dugim, izduženim skupinama na vrhu prošlogodišnjeg izboja u pazušcima iglica. Ženski češeri su okruglasti, ljubičasti ili tamnocrveni, nalaze se na sasvim kratkoj stapci, građeni su od većeg broja spiralno poredani plodnih ljusaka s dva sjemena zametka pri osnovi i pokriveni pokrovnim ljuskama. Zreli češeri su smeđi, okruglasti, dugi 2-7 cm, široki 2-2,5 cm. Dozrijevaju iduće godine u listopadu te se otvaraju ili ostaju zatvoreni još do proljeća. Sjemenke su sivosmeđe, jajolike, duge do 5 mm, imaju krilce koje je 2-3 puta duže od same sjemenke.

Stanište

Rasprostranjen je u srednjoj i južnoj Europi. Nalazi se na ekstremnim i nepovoljnim staništima, oskudnim mjestima, raste na suhim ili vlažnim, bazičnim i siromašnim tlima, na sunčanim ili sjenovitim, kršnim i stjenovitim područjima na granici šumske vegetacije iznad 1000 metara nadmorske visine, a dopire sve do 2600 m nadmorske visine. Rast mu je spor, životni vijek mu je do 300 godina.

U prirodi se razmnožava sjemenom, u uzgoju vegetativno reznicama.

Postoje dva glavna oblika koje se razlikuju prema rastu i češerima

• var. pumilio – grane su polegle, široke i međusobno gusto prorasle, iglice su duge 2-5 cm
• var. mughus – grane su djelomično polegle i uzdižuće, iglice su duge 2-8 cm, pupovi su smeđi i jako smolasti

Etimologija

Latinsko ime roda Pinus staro je ime za borove koje je bilo često u upotrebi, koristilo se i za druge crnogorične biljke, ali i za biljke koje nemaju veze s porodicom borovki, kao npr. za rod joha (Alnus) zbog malih češerića.^[1]

Na stranim jezicima nazivi su mountain pine, Swiss mountain pine, mugo pine (eng.), Bergkiefer (njem.), pin de montagne, pin des montagnes (fr.), pino de montaña, pino moro (tal.), mugo (špa.), pinheiro-anão, pinheiro-das-montanhas (port.), rušje (slo.).

Upotreba

Mlade iglice koriste se kao čajevi ili se od njih rade sirupi za kašalj, bogate su vitaminom C. Jestivi su prokuhani mladi muški češeri, kambij (unutrašnja kora drva) koja se priprema sušenjem i mljevenjem u brašno a jestive su i sjemenke premda su vrlo sitne. ^[2]

Iz svježih iglica i vršnih grančica proizvodi se eterično ulje koje osvježava i pročišćuje dišne puteve.

Galerija fotografija

Literatura

1. Laura Mason, (2013.), Pine, London: Reaktion Books
2. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
3. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
4. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
5. Jean-Denis Godet, (2000.), Drveće i grmlje : cvjetovi, listovi, pupovi i kora : Godetov vodič, Zagreb: Naklada C
6. Dario Kremer, Irena Krušić Tomaić, (2015.), Od sjemenke do ploda, Zagreb: Javna ustanova "Nacionalni park Sjeverni Velebit"
7. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga