Petrovac

Karakteristike

Petrovac (Agrimonia eupatoria L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice ruža (Rosaceae). Stabljika je uspravna, većinom nerazgranata, okrugla, gusto obrasla dlakava, naraste do 70 cm visine. Podanak je zadebljan, s dobro razvijenim korijenjem. Listovi su naizmjenični i neparno perasti, sastavljeni od 3-6 parova lisaka. Liske su jajolike i duguljaste, nazubljene i s donje strane gusto dlakave. Cvjetovi su mali, smješteni u dugačkim grozdastim cvatovima uzduž gornjeg dijela stabljike. Pravilni su, udubljenog cvjetišta, promjera 5-8 mm, smještenima na vrlo kratkim stapkama, gotovo sjedećih. Vjenčić je sastavljen od pet jajolikih latica žute boje, čaška je građena od pet zelenih lapova i ima kukaste bodlje. Prašnika ima 5-12. Cvate od lipnja do kolovoza. Plod je oraščić nazubljenih dlačica što mu pomaže da se prilijepi životinji za kožu i tako razmnoži, sadrži jednu sjemenku, a svaka biljka proizvede oko 200 oraščića.^[1]

Stanište

Rasprostranjen je u cijeloj Europi i sjevernoj Africi, danas je raširen i u dijelovima Azije te u zapadnoj Sjevernoj Americi. Možemo ga naći na šumskim proplancima, na livadama, pašnjacima i travnjacima, uz rubove šuma i živica, uz putove ili na neobrađenom zemljištu, od nizina do 1500 m n.v. Raste na suhim, toplim i sunčanim ili polusjenovitim staništima.

Smatra se dobrom medonosnom biljkom. Pčele salijeću na cvjetovi u dopodnevnim sastima i skupljaju nektar i pelud.

Etimologija

Latinsko ime vrste Agrimonia prema jednom izvoru složenica je od grčkih riječi agros (polje) i mone (boravište), čime se upućuje na stanište biljaka.^[2]  Prema drugom izvoru, potječe od grčke riječi árgemon što je kod Dioskorida bio naziv za jednu vrstu maka koji se u doba antike koristio za mrenu na očima.^{[3] [4]}  Ime vrste eupatoria dano je u ime pontskog kralja Mitridata VI. Eupatora (134. pr. Kr – 63. pr. Kr.) zbog mišljenja da je prvi otkrio petrovčevu ljekovitu vrijednost. Ime se izvodi od grčke riječi eupator (plemenit). Isto porijeklo vrijedi i za rod Eupatorium gdje pripada konopljuša (Eupatorium cannabinum).

Na stranim jezicima poznata je kao agrimony, sticklewort (eng.), Gemeiner Odermennig (njem), aigremoine eupatoire (fr.), agrimonia comune, eupatorio dei greci, erba di San Guglielmo (tal.), hierba de San Guillermo (špa.), navadni repik, mala torica (slo.).

Upotreba

Koriste se nadzemni dijelovi biljke koji se sakupljaju na početku cvjetanja ili u punom cvatu. Sadrže trijeslovinu i salicilnu kiselinu. Gorkog su okusa, djeluju adstrigentno, a mogu se koristiti za proljev, žuticu, taloženje mokraćne kiseline u tijeku (giht). Vanjskim tretiranjem spriječava se krvarenje i vidaju se rane a osobe koje puno pričaju mogu je i grgljati ako im se grlo suši. Biljka je sigurna za upotrebu.

• infuz – 1 žlica suhe biljke prelije se šalicom vruće vode, ostavi poklopljeno 10 minuta, procijedi i pije 3x dnevno.
• tinktura – radi se 1:5 u 45% alkoholu. Doza je 2-4 ml 3x dnevno.

Mladi listovi koji rastu prije razvitka cvjetne stabljike su jestivi. Sadrže oko 140 mg% vitamina C i oko 7 mg% karotina, pripremaju se kuhanjem u juhama i varivima ili se koriste kao čaj.^[5]

Biljka se nekoć koristila za dobivanje žute boje.

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Mira Knežević, (2006.), Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore, Osijek: Poljoprivredni fakultet
2. Toni Nikolić, Sanja Kovačić, (2008.), Flora Medvednice: 250 najčešćih vrsta Zagrebačke gore, Zagreb: Školska knjiga
3. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
4. www.actaplantarum.org/floraitaliae/viewtopic.php?t=652
5. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
6. Radovan Domac, (1994.), Flora Hrvatske – Priručnik za određivanje bilja, Zagreb: Školska knjiga
7. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga