Pasji trn
Hippophae rhamnoides
Karakteristike
Pasji trn ili vučji trn (Hippophae rhamnoides L.) je listopadni grm iz porodice zlolesina (Elaeagnaceae). Razgranat je, naraste do 6 metara visine. Kora je u mladosti glatka i siva, kasnije postane crvenosmeđa i raspucana. Korijen je snažan i dobro razvijen. Grane su crvenosmeđe, gole, uglate, prekrivene trnovima, mladi izboji su prekriveni srebrnastim ili kasnije smeđim ljuskama. Pupovi su zlatnožutih do bakrenih ljusaka, s kratkim dlakama, kod muških primjeraka širi su od grane, sastavljeni od 2 ili više pojedinačnih pupova, kod ženskih primjeraka su uži. Vršni pup se ne razvija već vrhovi završavaju trnom. Listovi su nasuprotni, duguljasti i uski, dugi 2-6 cm, cjelovitog ruba, prekriveni dlakama, na licu su sivozeleni a na naličju srebrnastosivi. Cvjetovi su dvodomni, sitni i neugledni, zelenkastožuti, skupljeni u guste cvatove na prošlogodišnjim mladicama. Cvatu u rano proljeće prije listanja ili u isto vrijeme. Muški cvjetovi su žuti, jajasti do kuglasti, sastavljeni su od 4 prašnika i skupljeni u guste cvatove, ženski cvjetovi su žutozelenkasti, pojedinačni i gusto raspoređeni uzduž izboja. Nakon oprašivanja ženske biljke stvaraju se plodovi, oko 7-8 mm velike bobe koje sadrže jednu tamnosmeđu sjemenku dugu 4-5 mm. Dozrijevaju u kolovozu i rujnu, ostaju na grmu i nakon opadanja lišća na golim granama.
Stanište
Rasprostranjen je u srednjoj i sjevernoj Europi, te zapadnoj i srednjoj Aziji, u brežuljkastom i rjeđe pretplaninskom pojasu. Raste na toplim, sunčanim mjestima, u svijetlim šumama, na stjenovitim obroncima, na pješčanim i šljunkovitim mjestima. U Hrvatskoj ga rijetko nalazimo uz pjeskovite riječne obale, uz Dravu i Dunav alise negdje smatra regionalno izumrlim, npr. gdje su prirodna staništa na vodotoku rijeke Drave uništena zbog hidrotehničkih zahvata.[1]
Uzgoj
Uzgaja se kao ukrasni grm ili radi jestivih i ljekovitih plodova. Potreban mu je sunčan položaj, traži suho, siromašno, propusno i pjeskovito tlo. Otporan je na sušu, gnojenje mu nije potrebno kao ni orezivanje, jedino ne trpi zadržavanje vode. Sporog je rasta. Ima jaku snagu izboja iz panja i žila, a zbog dobro razvijenog korijenskog sustava dobro veže tlo.
Razmnožava se sjemenom koje se sije ujesen i reznicama koje se uzimaju u proljeće, trebaju biti mlade, zelene, neodrvenjele grančice. Stavljamo ih u pijesak te presađujemo u rano ljeto. S obzirom na to da je dvodomna biljka, uz plodonosne ženske sadimo i muške grmove premda postoje i samooplodne sorte.
Medonosna je biljka, dobro medi i daje dosta peluda.
Etimologija
Latinsko ime roda Hippophae grčka je riječ i znači konjski sjaj, ili prema drugom izvoru konjsko oko (hippo – konj, phae – oko) jer se koristila kao ljekovito sredstvo očnih bolesti konja.[2] Ime vrste rhamnoides ukazuje na sličnost s krkavinama (Rhamnus). Na stranim jezicima poznati nazivi – sea buckthorn (eng.), sanddorn (njem.), l’argousier (franc.), el espino amarillo (špa.), l’olivella spinosa (tal.), navadni rakitovec (slo.).
Upotreba
Jestivi su plodovi, bogati su vitaminom C. Kiselog su okusa, sirovi nisu ukusni i smatraju se neupotrebljivim ali se prerađuju u maremlade i sokove. Iz plodova se može dobiti ulje bogato karotinom, vitaminom E i F, takvo ulje vrlo je cijenjeno u prirodnoj kozmetici. Svježi sok sadrži 200-400 mg% vitamina C, vitamine B1, B2, B6, E.[3]
Sjemenke su također bogate vitaminima.
Plodovi su i ukusna hrana raznim pticama.
Galerija fotografija
Literatura
- Toni Nikolić, Jasenka Topić, (2005.), Crvena knjiga vaskularne flore Hrvatske, Zagreb: Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
- Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
- Jean-Denis Godet, (2000.), Drveće i grmlje : cvjetovi, listovi, pupovi i kora : Godetov vodič, Zagreb: Naklada C
