Parocija

Karakteristike

Parocija (Parrotia persica (DC.) C.A.Mey.) je listopadno drvo iz porodice hamamelisa (Hamamelidaceae). Naraste do 15 metara visine s granama koje grmoliko rastu iz zemlje. Kora je glatka no kod odraslih stabala guli se te otkriva sivu i bijelu boju. Pupoljci su tamnosmeđi i gusto dlakavi. Listovi su naizmjenični, jajoliki s izraženim žilama, valovitog ruba i na vrhu tupi, smješteni na vrlo kratkoj peteljci dužine 2-5 mm. Na licu su tamnozeleni, naličje im je svjetlije, na obje strane zvjezdasto dlakavi, dolaskom jeseni zadobe lijepe jesenske crvene, žute i narančaste boje. Cvjetovi su mali, tamnocrvene boje, dvospolni i bez kruničnih listova, s crvenkastim anterama, skupljeni u male glavičaste cvatove. Počinju se stvarati prije listanja, već u veljači. Iz daleka ih se jedva primijećuje no iz blizine izgledaju vrlo zanimljivi. Plod je široko jajasta kapsula prekrivena dlačicama koja sadrži po dvije crne i izdužene sjemenke.

Stanište

Prirodno raste na području sjevernog Irana i južnog Azerbajdžana, smatra se endemičnim na planinskom lancu Alborza. U Europi se uzgaja od 19. stoljeća kao dekorativno stablo.

Taksonomija i etimologija

Prvi ga je opisao francuski botaničar Augustin Pyrame de Candolle 1830. klasificirajući ga kao perzijski hamamelis (Hamamelis persica).  Ubrzo zatim njemački botaničar Carl Anton von Meyer izdvaja parociju u poseban rod te ju imenuje u čast njemačkom prirodnjaku Friedrichu Parrotu (1791. – 1841.) koji se 1829. prvi popeo na najviši vrh u Turskoj – planinu Ararat. Naziv željezno drvo dolazi od azerbajdžanske riječi dəmirağac što isto tako znači željezno drvo. Na stranim jezicima poznata je kao Persian ironwood (eng.), Parrotie, Persischer Eisenholzbaum, Persisches Eisenholz (njem.), parrotie de Perse, arbre de fer (fr.), parrotia (tal.), árbol de hierro (špa.), perzijska bukev (slo.), parocija, gvozdeno drvo (sr.).

Jedina je vrsta svog roda.

Uzgoj

Parocija raste sporo, pogotovo iz sjemena tako da ju je najbolje razmnožiti reznicama. Preferira blago kiselu zemlju i sunčani položaj iako tolerira i laganu polusjenu. Bitno je jedino da zemlja bude vlažna jer ne tolerira sušu no isto tako ni zadržavanje vode zimi. Otporna je na hladne temperature do -25°C i živi 200 godina. Drvo je vrlo gusto i tvrdo, na što i ukazuje naziv željezno drvo, te ima primjenu u stolarstvu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga