Pajasen

Karakteristike

Obični pajasen (Ailanthus altissima (Mill.) Swingle) je listopadno stablo iz porodice pajasena (Simaroubaceae). Brzorastuće je stablo široke i rijetke krošnje a naraste do 30 metara visine. Deblo je promjera do 50 cm, kora mu je u početku glatka i siva ili svijetlosmeđa, kasnije smeđa, tek lagano izbrazdana s izraženim bijelim, uzdužnim prugama. Mladi izboji su debeli, svijetlosmeđi do žućkastosmeđi, na vrhu malo dlakavi. Pupovi su sitni, tupi, prekriveni s 2-4 smećkaste, sitno dlakave ljuske, vršni pup nedostaje. Listovi su naizmjenični, složeni, neparno perasti, dugi do 80 cm te sastavljeni od 10-40 lisaka. Liske se nalaze na jedva primjetnoj kratkoj dršci, jajasto su lancetasti, dugi 6-12 cm, široki 2,5-4 cm, na osnovi su okruglasti, ušiljenog vrha, u početku su kratko dlakave, kasnije ogole a svaka liska ima pri bazi 2-4 tupa zubića sa crnkastom žlijezdom na vrhu naličja. Kada se protrljaju prstima ispuštaju neugodan miris. Cvjetovi su jednospolni ili dvospolni, sitni, promjera 7-8 mm, zelenkastožuti ili kasnije crvene boje, skupljeni u duge metličaste cvatove dužine 10-20 cm. Ocvijeće je dvostruko, čaška je građena od pet malih, međusobno sraslih listića, vjenčić ima 5-6 zelenkastožutih listića. Muški cvjetovi imaju 10 prašnika koji su u donjem dijelu su dlakavi, dvospolni cvjetovi imaju obično pet prašnika dok ženski cvjetovi imaju nekoliko neplodnih prašnika. Tučak je nadrasli, sastavljen od 1-5 nesraslih plodnih listova. Cvjetaju tijekom kasnog ljeta. Pajasen je dvodomna biljka te razlikujemo muške i ženske jedinke. Muška stabla neugodno mirišu u vrijeme cvjetanja, čime zapravo privlače oprašivače. Plodovi su dvostruko okriljeni oraščići s jednom sjemenkom, perutke su duge 3-4 cm. Dozrijevaju u rujnu i listopadu, na stablu se zadržavaju i kroz zimu, a pri kraju sazrijevanja postaju crvenkasti.

Medonosna je biljka, pčele sakupljaju nektar i pelud. Med je tamne boje aromatičnog okusa.^[1]

Stanište

Prirodno raste na području Kine, Tajvana i sjeverne Koreje a u Europu je unešen 1740. godine kao ukrasna vrsta. Svako stablo godišnje proizvede ogroman broj sjemenki (do 325 000^[2] ) koje lako klijaju a raznose ih vjetar, vode i ptice. Također osim sjemenkama razmnožava se i tjeranjem podzemnih podanaka a luči alelopatske kemijske spojeve kojima potiskuje druge vrste slično kao i orah (Juglans regia). Zbog takvog agresivnog i brzog rasta pajasen ima status jednih od najviše invazivnih biljaka koje snažno potiskuju autohtonu floru.

Stablo je otporno na gradska onečišćenja, nalete jakog vjetra, na niske temperature do 20°C te na razdoblja suše. Zbog razvijenog korijenovog sustava dobro učvršćuje erozivna tla.

Kao ukrasna vrsta ipak se uzgaja u parkovima. Poznata forma je ‘Erythrocarpa‘ koja ima listove na licu tamnozeleni, naličje je plavkasto, plodovi su crveni.

Etimologija

Latinsko ime roda ailanthus potječe od indonezijske riječi ailanto (nebesko drvo, drvo bogova), a ime vrste altissima dolazi od latinske riječi altus (visok) čime se ukazuje na brz rast i visinu stabla. Na stranim jezicima nazivi su uglavnom kombinacije navedenih epiteta – tree of heaven, ailanthus (eng.), Götterbaum (eng.), ailante glanduleux, ailante, faux vernis du Japon, vernis de Chine (fr.), albero del paradiso, ailanto (tal.), ailanto, árbol del cielo, árbol de los dioses (špa.), arvore-do-céu (port.), veliki pajesen, visoki pajesen (slo.).

Upotreba

Drvo je iskoristivo kao ogrjev, no ne smatra se naročito dobrom kvalitetom jer teško gori stvarajući puno dima. Koristi se za proizvodnju papira.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
2. Toni Nikolić, Božena Mitić, Igor Boršić, (2014.), Flora Hrvatske: invazivne biljke, Zagreb: Alfa
3. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
4. Dario Kremer, Irena Krušić Tomaić, (2015.), Od sjemenke do ploda, Zagreb: Javna ustanova "Nacionalni park Sjeverni Velebit"