Ostruga

Karakteristike

Ostruga, modrosiva kupina ili divlja kupina (Rubus caesius L.) je višegodišnja biljka porodice ruža (Rosaceae). Naraste do 150 cm visine, stvara duge poludrvenaste šibe koje su u luku povijene i gusto prekrivene kratkim čekinjastim bodljama. Korijen je jak i žilav, dubok do 200 cm.^[1] Listovi su naizmjenični, trodijelni, jajastih lisaka nazubljenih rubova, na licu su zeleni, na naličju lista su svjetliji, lice i peteljka su dlakavi. Cvjetovi su pravilni, bijeli ili blijedoružičasti, promjera do 2 cm, nekoliko njih čini gronjast cvat na vrhovima glavne grane ili iz pazuha gornjih listova. Cvatu od svibnja do listopada. Plod je sivomodar, složen, građen od 2-20 malih koštunica, svaka sadrži crnu sjemenku. Dozrijeva u kolovozu i rujnu.

Stanište

Rasprostranjena je u cijeloj Europi i zapadnoj Aziji, na nekim mjestima u Sjevernoj i Južnoj Americi smatra se udomaćenom. Raste na zapuštenim terenima, kao dio grmlja, šikara, živica, raste uz rijeke i potoke, od nizina do 1000 m nadmorske visine. Zbog jakog i dubokog korijena dobro podnosi sušu. Razmnožava se vegetativno, stvarajući nove izdanke iz korijena.

Etimologija

Latinsko ime roda Rubus potječe od ruber (crven), jer više vrsta ovog roda ima crvene plodove. Ime vrste caesius znači plavozelen.^[2] Na stranim jezicima nazivi su European dewberry (eng.), Kratzbeere, Bereifte Brombeere, Bockbeere, Kroatzbeere, Ackerbeere (njem.), ronce bleue, ronce des champs (fr.), rovo bluastro (tal.), zarza pajarera (špa.), sinjezelena robida (slo.).

Medenje

Smatra se vrlo dobrom medonosnom biljkom zbog duge cvatnje. Dnevni prinosi meda mogu biti i do 3 kg po košnici. Med je proziran, bistar i svijetložut.^[3]

Upotreba

Jestivi su plodovi, jedu se sirovi ili se prerađuju u pekmeze, sirupe, kompote i sl. Sadrže oko 80 mg% vitamina C, oko 10 mg% karotina, bioflavonoide i vitamin E.^[4]

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Nada Hulina, (1998.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga
2. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
3. Matija Bučar, (2008.), Medonosne biljke kontinentalne Hrvatske: staništa, vrijeme cvjetanja, medonosna svojstva, Petrinja: Matica hrvatska
4. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
5. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga