Orijentalni repušac

Karakteristike

Orijentalni repušac (Bunias orientalis L.) je  dvogodišnja ili višegodišnja zeljasta biljka iz porodice kupusnjača (Brassicaceae). Stabljika je uspravna, prekrivena žljezdastim dlakama, u gornjem dijelu razgranata, naraste do 120 cm visine. Korijen je vretenast. Prizemni listovi su dugi do 25 cm, perasto razdijeljeni. Gornji listovi su duguljasti i sjedeći. Cvjetovi su dvospolni, promjera oko 1 cm, čine ih 4 žute latice, nalaze se na dugim drškama i skupljeni su u guste grozdaste cvatove na vrhovima stabljika. Cvatu od svibnja do kolovoza. Plodovi su nepravilni, nose jednu jajastu sjemenku bez krilca. Dozrijevaju od srpnja do rujna.

Stanište

Rasprostranjen je u Europi, sjevernoj Aziji i Sjevernoj Americi. Raste na vlažnim zemljištima, uz rijeke i potoke, na nasipima, kao korov u polju i vinogradu.

Etimologija

Latinski naziv roda Bunias potječe od grčke riječi bounias (brežuljak, ženske grudi), zbog oblika korijena.^[1] ili možda zbog brežuljkastih staništa. Ime vrste orientalis znači istočni. Na stranim jezicima nazivi su Turkish rocket, Turkish wartycabbage (eng.), Orientalisches Zackenschötchen, Glattes Zackenschötchen, Türkische Rauke (njem.), cascellare orientale (fr.), vzhodni pikasti lušček (slo.).

Upotreba

Jestivi su mladi izdanci i listovi, konzumiraju se u sirovim obliku ili termički obrađeni. Listovi sadrže 170 mg% vitamina C. Sjemenke sadrže oko 10% jestivog biljnog ulja.^[2] Jestivi su i cvjetni pupoljci.

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
2. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
3. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga

Autorska prava fotografija

• Aktron
• Rolf Engstrand
• Anneli Salo
• Schurdl
• Ivar Leidus
• Schurdl