Karakteristike
Obični likovac (Daphne mezereum L.) je listopadni grmić iz porodice likovaca (Thymelaeaceae). Uspravnog je rasta, tvori šibaste, slabo razgranate grane visoke do 150 cm. Korijenov sustav je dobro razvijen. Kora je u početku žućkastozelenkasta, glatka i mekana, kasnije postane sivosmeđa. Pupovi su sitni, imaju zelenkastosmeđe ljuske koje su na rubovima smeđe i trepavičaste. Listovi su spiralno smješteni samo na vrhovima grana, jednostavni su, duguljasto lancetasti, dugi 4-10 cm, široki 2-5 cm, svijetlozeleni, glatki, nalaze se na kratkoj peteljci. Cvjetovi su pravilni, dvospolni, jednodomni, ugodna mirisa, sjedeći, skupljeni po 2-5 zajedno, nalaze se u pazušcima prošlogodišnjih otpalih listova, direktno na grani. Ocvijeće je jednostavno, građeno od ružičastih lapova čaške koja sliči na vjenčić, na licu su goli, naličje je mekano dlakavo. Listići vjenčića nedostaju. Prašnika je osam, prašničke niti su im kratke te su prašnici zatvoreni unutar ocvijeća. Tučak je jedan s nadraslom plodnicom. Cvate prije listanja od veljače do travnja. Plodovi su sjajne jarkocrvene bobe veličine graška koje sadrže jednu sjemenku promjera oko 5 mm. Dozrijevaju u srpnju i kolovozu.
Dobra je medonosna biljka i pčele sakupljaju mnogo nektara.
Stanište
Rasprostranjena je na području Europe i Azije. Raste na vlažnim i plodnim tla u svijetlim listopadnim šumama, na rubovima šuma, u grmlju i šikarama, uglavnom u brdskom području premda se penje i do 2300 m nadmorske visine. Raste na svježim, rahlim i plodnim tlima bogatim humusom i vapnom. U Crvenoj knjizi flore Hrvatske vodi se kao gotovo ugrožena vrsta.[1] Razmnožava se sjemenom i vegetativno reznicama u kasno proljeće. Životni vijek joj je do 15 godina.
U parkovima i vrtovima uzgaja se kao ukrasna biljka, razvijeno je nekoliko formi:
- “Alba” – cvjetovi su bijeli, plod je svijetložut
- “Grandiflora” – cvjetovi su veliki, ljubičasti, cvatu od listopada do veljače
- “Plena” cvjetovi su bijeli i puni
Kultivirani grmovi narastu znatno više, i do 2,5 metra tvoreći širu krošnju.
Etimologija
Latinsko ime roda Daphne potječe od istoimene grčke riječi daphne (lovor), zbog sličnosti listova. Ime vrste mezereum možda potječe od latinizirane arapske riječi mazerium (ubiti), zbog otrovnosti biljke.[2]
Na stranim jezicima nazivi su february daphne, mezereon, mezereum, spurge laurel, spurge olive (eng.), Echte Seidelbast, Echt-Seidelbast, Gewöhnlicher Seidelbast, Kellerhals (njem.), bois-joli, jolibois, verdelet, vert-bois, daphné bois-gentil (fr.), dafne mezereo, fior di stecco (tal.), mezereón, matacabras (špa.), navadni volčin (slo.).
Upotreba
Cijela biljka je otrovna, smrtonosno je otrovno 12 bobica. Okus im je gorak, simptomi konzumiranja su grebanje u u stima, oticanje jezika, krvarenje u probavnom sustavu i krvava mokraća, vrtoglavica i delirij.[3]
Bobice rado jedu ptičice koje doprinose razmnožavanju biljaka (drozdovi, plisci).
Galerija fotografija
Literatura
- Toni Nikolić, Jasenka Topić, (2005.), Crvena knjiga vaskularne flore Hrvatske, Zagreb: Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode, ISBN: 953-7169-04-9
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Zvonimir Maretić, (1986.), Naše otrovne životinje i bilje, Zagreb: Stvarnost
- Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost, ISBN: 86-01-02554-4
- Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga, ISBN: 86-23-48000-7
- Dario Kremer, Irena Krušić Tomaić, (2015.), Od sjemenke do ploda, Zagreb: Javna ustanova "Nacionalni park Sjeverni Velebit", ISBN: 978-953-7552-08-4
- Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga, ISBN: 953-0-60545-5
Autorska prava fotografija
- By Lilly M (Own work) [CC BY-SA 3.0], via Wikimedia Commons
- By H. Zell (Own work) [GFDL or CC BY-SA 3.0], via Wikimedia Commons
- By H. Zell (Own work) [GFDL or CC BY-SA 3.0], via Wikimedia Commons
- By H. Zell (Own work) [GFDL or CC BY-SA 3.0], via Wikimedia Commons
- By Xemenendura (Own work) [GFDL or CC BY-SA 3.0], via Wikimedia Commons
- By H. Zell (Own work) [GFDL or CC BY-SA 3.0], via Wikimedia Commons