Obična smreka
Picea abies
Karakteristike
Visoka ili obična smreka (Picea abies (L.) Karsten) je zimzeleno stablo iz porodice borovki (Pinaceae). Stablo je uspravno, pravilno razgranato, čunjaste krošnje, naraste do 55 metara visine. Grane su pršljenasto raspoređene, viseće su, vodoravne ili se malo uzdižu, mlade grane su svijetlo do crvenosmeđe i gole. Krošnja je uska, piramidalna, pravilno razgranata i s ušiljenim vrhom. Korijen je plitak i bez glavne žile, stvara brojne bočne izboje. Promjer debla iznosi do 1 metar. Kora je tanka, u mladosti glatka, siva i sitnoljuskasta, u starijoj dobi tamnocrvena i ljušti se u okruglastim ljuskama. Pupovi su tamnonarančaste boje, nisu smolasti, vršni pupovi su tupi, čunjasto do ušiljeno jajasti, malo su veći od postranih pupova koji su svijetli do tamnosmeđi i većinom ušiljeni. Iglice su oko grančica su ravnomjereno spiralno raspoređene, šiljaste, plosnate, četverobridne, ukočene, malo povinute, duge 10-25 mm, široke oko 1 mm, imaju kratku peteljku, na stablu se zadržavaju 5-7 godina a nakon što otpadnu ostavljaju hrapavu grančicu. Cvjetovi su jednodomni (muški i ženski cvjetovi nalaze se na istom stablu), cvatu od travnja do lipnja. Muški cvjetovi su crvenkasti do crvenožuti, u početku kuglasti, nakon prašenja malo produženi, dugi oko 2 cm, rastu između iglica na prošlogodišnjim granama. Ženski cvjetovi su ljubičastocrveni i u početku uspravni, no kako češeri rastu nakon oplodnje postanu viseći i smeđi, dugi su do 18 cm, široki oko 4 cm, rastu na vrhu prošlogodišnjih grana, građeni su od većeg broja spiralno posloženih plodnih ljusaka koje imaju dva sjemena zametka pri osnovi i pokriveni su pokrovnim ljuskama koje su valovito nazubljene. Dozrijevaju u rujnu i listopadu a kada se otvore, sjemenke ispadnu a i sami češeri cijeli padaju na tlo. Sjemenke su jajaste i tamnosmeđe, duge oko 4 mm, sa krilcem dugim oko 13 mm.
Vrlo je varijabilna vrsta, te je opisano mnogo formi i kultivara koji se uglavnom razlikuju prema obliku rasta, po iglicama i češerima.
Stanište
Rasprostranjena je u sjevernoj Europi, te na brdskim i planinskim područjima srednje i južne Europe. Sadi se radi potrebe drvne industrije, no i kao ukrasno stablo u dvorištima i parkovima. Razmnožava se sjemenom i vegetativno reznicama u kasno ljeto. Odgovara joj svježe, rahlo, humusno i kiselo tlo. Dobro podnosi zasjenu, hladne temperature i sušu, može ju se orezivati. Zbog plitkog korijena nije ju dobro saditi na mjestima koja nisu zaštićena od snažnih naleta vjetrova. Zakiseljava tlo jer se iglice teško razgrađuju. U sklopu šume cvate nakon 30-50 godina.
Medenje
Na mladim izbojima u travnju i svibnju biljne uši izlučuju medenu rosu koja privlači pčele. Takav pčelinji med naziva se medun, tamne je boje, gust i brzo se kristalizira. Izrazito je cijenjen jer sadrži mnogo minerala.[1]
Etimologija
Ime roda Picea potječe od latinske riječi pix (smola), zbog smolastih izlučevina.[2] Na stranim jezicima nazivi su Norway spruce (eng.), Gemeine Fichte, Gewöhnliche Fichte, Rotfichte, Rottanne (njem.), épicéa commun, épinette de Norvège (fr.), peccio, abete rosso (tal.), pícea común, pícea de Noruega, abeto rojo (špa.), abeto-falso, espruce-da-Noruega (port.), navadna smreka (slo.), obična smrča (sr.).
Upotreba
Mlade iglice bogate su vitaminom C (250-300 mg%), može ih se konzumirati kao zdravu proljetnu grickalicu, koristiti za pripremanje čaja ili izradu sirupa. Smola se može žvakati kao žvakaća guma. Jestiv i unutrašnji dio kore (kambij) koji se može osušiti i samljeti te koristiti kao dodatak brašnu.[3][4]
Drvo smreke koristi se za izradu namještaja i gudačkih instrumenata, kvalitetno je zbog lijepih godova i visokog stupnja glatkoće u obradi. U izradi košnica smatra se najkvalitetnijim drvom.
Galerija fotografija
Literatura
- Matija Bučar, (2008.), Medonosne biljke kontinentalne Hrvatske: staništa, vrijeme cvjetanja, medonosna svojstva, Petrinja: Matica hrvatska
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
- Toni Nikolić, Sanja Kovačić, (2008.), Flora Medvednice: 250 najčešćih vrsta Zagrebačke gore, Zagreb: Školska knjiga
- Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
- Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
- Jean-Denis Godet, (2000.), Drveće i grmlje : cvjetovi, listovi, pupovi i kora : Godetov vodič, Zagreb: Naklada C
- Dario Kremer, Irena Krušić Tomaić, (2015.), Od sjemenke do ploda, Zagreb: Javna ustanova "Nacionalni park Sjeverni Velebit"
- Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga
