Obična marulja
Marrubium vulgare
- Karakteristike
- Stanište
- Etimologija
- Upotreba Mladi listovi se u malim količinama koriste kao začin u salatama, juhama i umacima, tad se beru prije cvatnje i koriste još svježi i usitnjeni. U fitoterapiji se bere cijeli gornji dio biljke kada je u cvatu i suši na hladnom i prozračnom mjestu. Donji dio nije potrebno brat pošto je odrvenjeli i ne sadrži mnogo aktivnih tvari. Suši se na hladnom i prozračnom mjestu u tankom sloju. Marulja je kao sredstvo za probleme dišnog sustava, naročito gripe, prehlade i bronhitisa gdje pomaže izlučivanje sluzi iz dišnih putova čime je korisna kod neproduktivnog kašlja i potiče sluz da ju iskašljete. Gorčina biljke pomaže stimulaciju žuči i time poboljšava probavu. Nije za upotrebu trudnicama i dojiljama. Korisna je i kao repelent od skakavaca. Kalendar branja Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu. SiječanjI - VeljačaII - OžujakIII - TravanjIV - SvibanjV - LipanjVI - SrpanjVII listovi KolovozVIII listovi RujanIX listovi ListopadX - StudeniXI - ProsinacXII - Izvor: Kalendar branja obična marulja Galerija fotografija
Karakteristike
Obična marulja ili tetrljan (Marrubium vulgare L.) je trajna zeljasta biljka iz porodice usnača (Lamiaceae). Stabljika je uspravna, često jednostavna ili tek slabo razgranata, četverobridna, šuplja, dlakava i visoka do 60 cm. Listovi su joj smješteni nasuprotno, jajoliki su, dugi 2-4 cm, srebrnozelenkasti i pustenasto dlakavi, naborane površine, grubo nazubljenih rubova, nalaze se na 1-3 cm dugim peteljkama. Cvjetovi su mali, bijeli, stvaraju se u grozdovima tvoreći kuglaste cvatove u pazušcima gornjih listova. Građeni su od cjevaste čaške koja ima 10 bodljikavih zubaca koji su na vrhu kukasto savijeni, vjenčić je cjevast, sastavljen od dvorežnjaste gornje usne, donja usna je razdijeljena na 3 režnja od kojih je srednji najveći. Prašnika ima 4. Cvatu kroz cijelo ljeto, od lipnja pa ponekad i do rujna. Plod je kalavac koji se dijeli na glatke plodiće.
Vrlo je medonosna biljka, pčele ju vrlo rado posjećuju. Med je bijel, proziran, slabo izraženog mirisa i ugodnog okusa. Smatra se vrlo kvalitetnim.[1]
Stanište
Rasprostranjena je na području Europe, sjeverne Afrike i jugozapadne i središnje Azije. Udomaćena je u Sjevernoj i Južnoj Americi. Raste obično u većim skupinama na toplim sunčanima mjestima, na livadama, pašnjacima i kamenitim krševitim područjima, kod nas u Istri, u Primorju, Lici i Dalmaciji.
Etimologija
Latinski naziv roda Marrubium potječe od hebrejskih riječi mar (gorko) i rob (mnogo). Ime vrste vulgaris znači uobičajen.[2] Na stranim jezicima nazivi su white horehound, common horehound (eng.), Gewöhnlicher Andorn (njem.), marrube blanc, marrube commun (fr.), marrubio comune, robbio (tal.), marrubio (špa.), črna meta (slo.), očajnica (sr.).
Upotreba
Mladi listovi se u malim količinama koriste kao začin u salatama, juhama i umacima, tad se beru prije cvatnje i koriste još svježi i usitnjeni.
U fitoterapiji se bere cijeli gornji dio biljke kada je u cvatu i suši na hladnom i prozračnom mjestu. Donji dio nije potrebno brat pošto je odrvenjeli i ne sadrži mnogo aktivnih tvari. Suši se na hladnom i prozračnom mjestu u tankom sloju.
Marulja je kao sredstvo za probleme dišnog sustava, naročito gripe, prehlade i bronhitisa gdje pomaže izlučivanje sluzi iz dišnih putova čime je korisna kod neproduktivnog kašlja i potiče sluz da ju iskašljete. Gorčina biljke pomaže stimulaciju žuči i time poboljšava probavu. Nije za upotrebu trudnicama i dojiljama. Korisna je i kao repelent od skakavaca.
Kalendar branja
Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.
Galerija fotografija
Literatura
- Filip Šimić, (1980.), Naše medonosno bilje, Zagreb: Znanje
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
- Radovan Domac, (1994.), Flora Hrvatske – Priručnik za određivanje bilja, Zagreb: Školska knjiga
- Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga