Novozelandski špinat Tetragonia tetragonioides

Carstvo:
Red:
Caryophyllales
Porodica:
Vrsta:
Tetragonia tetragonioides
Sinonimi:
Demidovia tetragonioides Pall., Tetragonia expansa Murray, Tetragonia japonica Thunb. in Murray, Tetragonia halimifolia G.Forst., Tetragonia cornuta Moench

Karakteristike

Novozelandski špinat (Tetragonia tetragonioides (Pallos) Kuntze) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice čupavica (Aizoaceae). Stabljike narastu do 1 metar dužine. Listovi su dugi do 7 cm, nalaze se na kratkoj peteljkci dugoj 0,5-2 cm. Na licu su tamnozeleni, svjetliji na naličju, trokutastog su oblika, prvi vrhu ušiljeni. Zadebljani su i mesnati. Cvjetovi su dvospolni, pojedinačni ili u paru, mali, 7-8 mm u promjeru, smješteni u pazušcima listova. Sastavljeni su od četiri žutih latica i mnogo prašnika. Plodnica tučka je podrasla. Cvatu kontinuirano od lipnja do rujna. Plodovi su krupni, do 10 cm veliki, u početku zelenkasti, kasnije postanu tamni, sadrže 5-10 sjemenki..

Stanište i porijeklo

Prirodno raste na području Novog Zelanda, Japana, Australije i Južne Amerike (Argentina, Chile) gdje su mu prirodna staništa priobalne dine. Na području Južne i Sjeverne Amerike smatra se invazivnom vrstom. Biljku prvi puta spominje engleski pomorac i istraživač James Cook (1728. – 1779.) koji je putovao područjem Novog Zelanda i Australije na brodu Endeavour. Otkrivši nutritivnu vrijednost biljaka, jeli su ih ukiseljene kao preventiva u slučaju skorbuta. Zaslužan za prijenos sjemena u Europu bio je britanski prirodoslovac i botaničar Sir Joseph Banks (1743. – 1820.) koji je putovao na brodu Jamesa Cooka te donio sjeme u Englesku, u Kraljevske botaničke vrtove u Kewu u Londonu, odakle se biljka dalje 1830. raširila u Francusku i dalje u druge zemlje.

Etimologija

Latinsko ime roda i vrste potječe od grčke riječi tetra (četiri), i gonia (kut, ugao), ukazuje na četverouglastih plodova.[1] S našim špinatom (Spinacea oleracea) nije u srodstvu a ime novozelandski špinat preuzeli smo iz stranih jezika – New Zealand spinach (eng.), L’épinard de Nouvelle-Zélande (fr.), Lo spinacio della Nuova Zelanda (ita.), La spinaca de Nueva Zelanda (špa.), Der Neuseeländer Spinat (njem.).

Uzgoj

Naš novozelandski špinat je samonikla biljka, samostalno zasijan no širokih ruku smo ga udomili. Puzavica je te je za čistunce loša vijest, izgleda dosta neuredno na gredici. Raste tvoreći pravu nisku, gustu šikaru od dugih, razgranatih izdanaka i traži dovoljno mjesto za svoj rast. Sjemenom se lako razmnožava a toliko omraženi puževi izgleda da ne mare za mlade izboje. Za siromašnog vrtlara novozelandski špinat je odlična stvar, otporan je na bolesti i štetočine, jako brzo se širi a i stalno se mogu rezati listovi jer se iz svakog zaperka neprestano granaju novi te se tako mogu brati kroz cijelu sezonu.

Sjetvu možemo započeti uzgojem na zaštićeno u travnju. Dovoljno je posijati 2-3 sjemenke u teglicu te mlade biljke presaditi kada dođu topli dani u svibnju, ili ih direktno sijati na otvoreno u svibnju. Biljkama odgovara toplo i sunčano mjesto te vlažna zemlja za bujan rast, no izdržljive su i nije ih potrebno kontinuirano zalijevati. Brzo rastu i u roku 2 mjeseca mogu stvoriti bujne izdanke. Neotporne su na mraz te se dolaskom hladnih jesenskih dana ofure i odumru. Pojavom toplih proljetnih dana ponovno će niknuti.

Upotreba

Jestivi su listovi, no prejedanje sirovim listovima nije preporučljivo jer zbog sadržaja oksalata izaziva osjećaj kiselosti u grlu. Zbog toga ga je najbolje pripremati kao špinat, kuhanjem i bacanje vode. Osim oksalne kiseline sadrži visoke razine vitamina K, A i C, kalcija i željeza.[2]

Galerija fotografija

Podijeli