Mirta

Karakteristike

Mirta (Myrtus communis L.) je zimzeleni grm ili niže stablo iz istoimene porodice mirta (Myrtaceae). Naraste do 5 metra visine tvoreći uspravne i guste grane. Korijenov sustav je dobro razvijen. Kora je u početku crvenkasta, kasnije postane siva i ljušti se uzdužno u dužim i tanki ljuskama. Listovi su jednostavni, nasuprotno smješteni, nalaze se na kratkoj peteljci, jajasto su lancetasti, ušiljeni na vrhu, cjelovitog ruba, kožasti su, sjajni, tamnozeleni na licu, na naličju su svjetliji, dugi su 1-3 cm, široki 0,5-1 cm. Kada se smrve ugodnog su aromatičnog mirisa. Cvjetovi su pojedinačni, dvospolni, pravilni, široki oko 1 cm, ugodnog mirisa, nalaze se na kraćim peteljkama u pazušcima listova. Ocvijeće im je dvostruko, čine ga čaška sastavljena od pet lapova i vjenčić građen od pet bijelih latica. Prašnici su mnogobrojni. Cvatu oko 20 dana u lipnju i srpnju. Dobra je medonosna biljka, pčele rado posjećuju cvjetove. Plod je sočna plava boba promjera oko 5-7 mm, na vrhu ima ostatke čaške, sadrži nekoliko bubrežastih sjemenki. Dozrijeva u studenom.

Opisana je sitnolisna mirta (Myrtus communis L. ssp. tarentina (L.) Arcang.), podvrsta koja ima usko jajaste listove, grančice i lisne peteljke su gusto dlakave.

Stanište

Prirodno je rasprostranjena u južnoj Europi na području oko Mediterana. Kod nas raste u srednjoj i južnoj Dalmaciji. Staništa su joj sunčana i topla mjesta, svijetle šume i makija. Snažno stvara nove izboje iz panja.

Razmnožava se sjemenom. Može se uzgajati i u kontinentalnom dijelu, u proljeće i ljeti drži se vani na terasi ili ukopana u dvorištu, no dolaskom hladnih jesenskih dana a prije prvog mraza treba je unijeti u zaštićeni prostor. Biljci je potrebno omogućiti svijetlo stanište, prezimi na prozračnom mjestu na temperaturi ne nižoj od 4-6 °C. Zalijevanje se vrši omekšalom vodom, ljeti obilno pogotovo u fazi stvaranja cvjetova, a izrazito je potrebno izbjegavati sušenje korijenove bale. Presađuje se prema potrebi u proljeće, zemlja mora biti hranjiva i humusna.^[1]

Etimologija

Latinsko ime roda Myrtus potječe od grčke riječi myrein (teći, bujno uspijevati) ili myron (balzam).^[2] Na stranim jezicima nazivi su myrtle (eng.), Myrte, Brautmyrte, Gemeine Myrte (njem.), myrte (fr.), mirto, mortella (tal.), mirto, arrayán, murta (špa.), murta (port.), navadna mirta (slo.).

Upotreba

Jestivi su plodovi, ugodnog su i slatkastog, pomalo smolastog okusa. Jestive su svježe, mogu se konzervirati sa soli ili sušiti i koristiti kao začin. Sadrže eterično ulje, limunski i jabučnu kiselinu, šećer, smolu i trjeslovine. Listovi imaju oko 45% vitamina C.^[3]

Destilacijom listova vodenom parom dobiva se eterično ulje koje postoji u dva glavna kemotipa: 1,8-cineol i mirtenil acetat. Kemotip 1,8-cineol zbog svojstva da djeluje na izbacivanje i smanjivanje izlučivanja sluzi koristi se za tretiranje dišnih tegoba. Sigurno je za upotrebu te ga mogu koristiti i mala djeca. Također se koristi u kozmetici za tretiranje suhe kože. Kemotip mirtenil acetat koristi se kod proširenih vena, hemoroida i poticanja limfe. Hidrolat mirte koristi se kao oblog za umorne oči i za tretman konjuktivitisa. ^[4]

Od grana su se radile košare.

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Margor Schubert, Rob Herwig, (1978.), Živimo s cvijećem: priručnik o uzgoju sobnog bilja, Zagreb: Mladost
2. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
3. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
4. Stribor Marković, (2010.), Fitoaromaterapija: monografije esencijalnih ulja i ljekovitih biljaka: temelji fitoaromaterapije, Zagreb: Centar Cedrus
5. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
6. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga

Autorska prava fotografija

• Giancarlo Dessì
• Forest i Kim Starr
• A. Barra
• Javier Martin