Medvjeđi dlan

Karakteristike

Medvjeđi dlan (Heracleum sphondylium L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice štitarki (Apiaceae). Stabljika je uspravna i razgranata, šuplja, uzdužno izbrazdana, izrazito prekrivena bijelim čekinjastim dlačicama. Naraste do 2 metra visine. Korijen je vretenast, debeo i razgranat. Listovi su veliki i variraju u obliku, razdijeljeni su na 3-5 režnjeva i grubo su nazubljenog ruba, na naličju obrasli četinastim dlakama. Donji listovi su dugi i do 60 cm, veći su od gornjih i nalaze se na odebljalim žljebastim peteljkama dok su gornji listovi sjedeći. Cvjetovi mogu biti bijele, žućkaste, zelenkaste, plavkaste ili ružičaste boje. Skupljeni su po 15-40 u složene štitaste cvatove promjera oko 20 cm na vrhovima stabljika. Cvatu 20-tak dana od lipnja do sredine jeseni. Plod je kalavac koji se raspada (kala) na dva jednosjemena plodića.

Smatra se dobrom medonosnom biljkom, pčele salijeću cvjetove i sakupljaju samo nektar. Pretpostavlja se da je uzročnik peludnih i kontaktnih alergijskih reakcija.^[1]

Stanište

Rasprostranjena je na području Europe, zapadne Azije i sjeverne Afrike. Staništa su joj svijetle šume, nalazimo je uz rubove šuma, uz puteve, u šikarama i na vlažnim livadama. Postoje mnoge podvrste koje se međusobno teško razlikuju. Razmnožava se sjemenom.

Etimologija

Latinsko ime roda Heracleum nazvano je prema junaku grčke mitologije Heraklu, vjerojatno zbog snažnog rasta biljke. Ime vrste sphondylium znači kralješnjački, zbog izgleda člankovitih stapki. Na stranim jezicima poznat je kao hogweed, cow parsniphogweed, cow parsnip (eng.), Wiesen-Bärenklau (njem.), branca ursina, espondilio, pie de oso (špa.), berce sphondyle, grande berce (fr.), panace, spondilio (tal.), navadni dežen (slo.).

Upotreba

Jestivi su mladi listovi, mlade stabljike i korijen. Nadzemne dijelove biljke beremo od proljeća do sredine ljeta a korijen u jesen. Mladi listovi mogu narasti i u ujesen nakon kiša. Sadrže oko 100 mg% vitamina C i oko 4 mg% karotina. Stavljamo ih u salate, juhe, variva. Peteljke se kisele u octu. Stabljike se ostružu od dlačica, mogu se jesti sirove. Korijen je bogat škrobom i šećerom. Sušimo ga, meljemo te koristimo kao brašno za kruh ili ga konzumiramo prokuhanog. Služi i za izradu sirupa.^[2]

Oprez je potreban prilikom dodirivanja biljke, svježi sok na suncu kod osjetljivih osoba može izazvati plikove na koži.^[3]

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Petar Petrić, Mirko Tomašević, (2003.), Biljne vrste uzročnice peludnih alergija, Požega: Spin Valis
2. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
3. Mira Knežević, (2006.), Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore, Osijek: Poljoprivredni fakultet
4. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga