Maslačak

Karakteristike

Maslačak (Taraxacum officinale F. H. Wigg) je trajna zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Izgled biljke varira prema staništu i ekološkim uvjetima. Korijen je vretenast i zadebljan, slabo razgranat ali može biti dug do 140 cm^[1] čime dobro crpi vodu i hranjiva iz dubokih slojeva. Listovi su i, složeni u prizemnu rozetu, usko su lancetasti ili linearni, duboko perasto urezani na trouglaste ili linearne režnjeve koji su cjelovit ili nazubljeni. Stabljika je uspravna, okruglasta, šuplja, bez listova, visoka je 15-25 cm, nosi po jednu cvjetnu glavicu. Cvjetovi su dvospolni, jezičasti, zlatnožuti, skupljeni u glavice promjera 3-5 cm. Involukrum je zeljast, zelenkast ili crnkast, mekan, listići su sa ili bez kožastog oboda. Cvate na proljeće, ponekad sve do listopada. Cvjetovi su otvoreni do podne, a i za vrijeme oblačnog vremena se zatvaraju. Nakon cvatnje cvijet se pretvara u prepoznatljive loptice čije puhanje svima nama donosi veselje još iz ranog djetinjstva. Riječ je o crnim ili sivim do tamnosmeđim roškama koje su gotovo glatke ili sa mnogo bodljastih kvržica, imaju bijeli papus odnosno sitne dlačice, koji služe za rasprostranjenje sjemena pomoću vjetra. Jedna biljka u sezoni proizvede 3000-8000 sjemenki^[2] koje zadržavaju sposobnost klijanja i nakon 600 godina.^[3] Svi dijelovi biljke sadrže mliječni sok.

Stanište

Rasprostranjen je u cijeloj Europi i Aziji. Nalazimo ga na svakoj livadi, suhoj ili vlažnoj, na pašnjacima, oranicama i u vrtovima. Uspijeva i na visokim planinama, u tom slučaju ima manju rozetu. Razmnožava se sjemenom. Premda vrlo čest u prirodi, vidjeli smo da je u maloj prodaji moguće kupiti i sjeme maslačka radi sjetve.

Medenje

Dobra je medonosna biljka, pogotovo kako često cvate kroz dugo razdoblje. Pčele sakupljaju mnogo nektara i žutog peluda. Dnevni prinosi mogu biti do 3 kg, na površini od 1 ha i preko 100 kg meda. Med maslačka je žut brzo se kristalizira.^[4]

Etimologija

Kod starih grka maslačak je slovio kao lijek protiv očne bolest taraxis od čeg je i izveden latinski naziv biljke. Ime vuče porijeklo od arapske riječi tharakhchakon, što je bio naziv za jednu vrstu cikorije ili jednu biljku sa žutim cvjetovima, danas za točnije tumačenje nepoznatu.^[5] Na stranim jezicima najzanimljivi naziv je francuski pissenlit (pišati u krevet) čime se ukazuje na diuretičnu sposobnost maslačka. Na drugim stranim jezicima nazivi su dandelion (eng.), Gewöhnliche Löwenzahn (njem.), pissenlit commun (fr.), taràssaco comune (tal.), achicoria amarga (špa.), navadni regrat (slo.).

Upotreba

Maslačak se od najstarijih vremena koristi kao ljekovita biljka. U 17. stoljeću Talijani su ga prvi počeli koristiti kao povrće. Korisni su baš svi dijelovi – listovi, korijen, cvjetovi i stabljike.

Listove obično beremo od ožujka do svibnja, prije nego što biljka počne cvasti. Biljke koji rastu na suncu obično su pregorke, stoga beremo listove  koje rastu u sjeni. Mlade listove upotrebljavamo za salate, a one starije kuhamo. Listovi korišteni kao terapijski čaj odličan su diuretik. Sadrže 18-60 mg% vitamina C, 5-9 mg% karotina, 3,1 mg% željeza, 2,7% bjelančevina, 0,7% masti, 8% ugljikohidrata.^[6]

Korijen se vadi u rano proljeće ili jesen (bolje ujesen jer tad sadrži do 40% inulina dok ga u proljeće ima svega 1-2%^[7]). Možemo ga kuhati i koristiti kao čaj ili jesti sirov kao povrće, peći, te koristiti kao nadomjestak za kavu. Najljekovitiji je dio maslačka, bogat kalijem. Kao gorka droga koristi se kod slabog apetita i za povećanje lučenja žuči.

• 1 žličica korijena kuha se u 400 mL vode 10 minuta, procijedi i tako svježe pripravljen dekokt pije se 2x dnevno prije obroka.

Kod šećerne bolesti preporučaju se žvakati šuplje stabljike.

Tvrde cvjetne pupoljke kiselimo u octu te koristimo kao začin umjesto kapara. Cvjetne glavice su također jestive a od njih se u kombinaciji s vodom, šećerom i limunom može raditi maslačkov sirup za sok.

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Nada Hulina, (1998.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga ^{a b}
2. Mira Knežević, (2006.), Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore, Osijek: Poljoprivredni fakultet
3. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
4. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
5. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
6. Danica Kuštrak, (2005.), Farmakognozija : fitofarmacija, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga
7. Ljubomir Mišić, Radomir Lakušić, (1990.), Livadske biljke, Sarajevo: Svjetlost

Autorska prava fotografija

• Dominicus Johannes Bergsma (CC BY-SA 3.0)
• Petar Milošević (CC BY-SA 4.0)
• George Chernilevsky (CC BY-SA 4.0)
• GT1976 (CC BY-SA 4.0)
• Avenue (CC BY-SA 4.0)
• Tlusťa (CC0)