Magareći trn
Onopordum acanthium
Karakteristike
Magareći trn ili obični kravačac (Onopordum acanthium L.) je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Stabljika je uspravna, u gornjem dijelu razgranata, široko okriljena, sivkasto pustenasta, visoka 150-180 cm. Korijen je vretenast i dug. Listovi su naizmjenični, sjedeći, lancetasti ili ovalni, listovi dugi 15-30 cm, široki 5-10 cm, razdijeljeni na trokutaste segmente, sivkastoplavi, na naličju bjelkasto pustenasto dlakavi, jako bodljikavi, trnovi su im dugi do 1 cm. Cvjetovi su dvospolni, purpurnoljubičasti, cjevasti, skupljeni u cvatovima promjera 3-5 cm. Involukrum je okruglast. Cvjetne glavice su pojedinačne ili grupirane po 2-4 na vrhovima biljke. Cvate od lipnja do rujna. Plod je sivosmeđa roška duga 4-5 mm s tamnim mrljama, ima dugi bjelkasti papus.
Vrlo je dobra medonosna biljka, pčelama daje mnogo nektara i manje žutog peluda.
Stanište
Rasprostranjena je biljka u Europi i Aziji do Japana. Raste na sunčanim, suhim i toplim tlima, na zapuštenim mjestima, kraj puteva, do pretplaninskog pojasa. Uzgaja se kao ukrasna biljka, razmnožava se sjemenom. Prve godine stvori listove u prizemnoj rozeti, druge godine naraste stabljika i procvate.
Etimologija
Naziv roda Onopordum potječe od grčkih riječi onos (magarac) i porde (nadimanje), prema Pliniju kod magarca izaziva nadimanje. Ime vrste acanthium znači trnovit, bodljast.[1]
Na stranim jezicima nazivi su cotton thistle, Scotch thistle (eng.), Eselsdistel, Krebsdistel (njem.), chardon aux ânes, onopordon à feuilles d’acanthe (fr.), onopordo tomentoso, cardo asinino (tal.), cardo borriquero (špa.), acanto-bastardo (port.), navadna kozjica (slo.).
Upotreba
Jestivi su korijen, mladi izdanci, mladi listovi i cvjetne glavice. Korijen se sakuplja u proljeće dok je mlad i dok je biljka u fazi prizemne rozete. Priprema se kuhanjem, pečenjem ili se melje i suši u brašno. Listovi i izdanci pripremaju se kuhanjem u juhama i varivima. Jestivi su ovojni listovi cvjetnih glavica koje se pripremaju poput artičoka, bogate su inulinom.[2]
Od sjemenki se može proizvesti masno ulje koje bi se moglo koristiti u tehničke svrhe.[3]
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec a b
