Ljekoviti oranj Sisymbrium officinale

Ljekoviti oranj

Taksonomija

Plantae
carstvo
Carstvo:
Plantae
Red:
Brassicales
Porodica:
Brassicaceae
Rod:
Sisymbrium
Vrsta:
Sisymbrium officinale
Sinonimi:
Chamaeplium officinale Wallr., Erysimum officinale L.
Narodna imena:
Obični oranj, strižica, vranja nožica, noga vranja, nosan, ognjica, strižuša, divlja gorušica
Dimenzije:
do 100 cm visine
Cvatnja:
i ii iii iv v vi vii viii ix x xi xii
Upotreba:
Listovi, cvjetovi, sjemenke
Značajke:
jestiva, ljekovita, medonosna
Kalendar branja
Kategorija
Ljekovito bilje, Samoniklo jestivo bilje
Oznake
brassicaceae, ljekoviti oranj, sisymbrium
Traži pojam
ljekoviti oranj
Print

Karakteristike

Ljekoviti oranj (Sisymbrium officinale (L.) Scop.) je jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice kupusnjača (Brassicaceae). Stabljika je uspravna, razgranata, dlakava i naraste do 100 cm visine. Korijen je tanak. Listovi su naizmjenični, nazubljeni, izduženi, dugi do 6 cm, smješteni u donjem dijelu stabljike. Cvjetovi su dvospolni, sitni, promjera do 3 mm, skupljeni u grozdaste cvatove na vrhovima tankih stabljike i postranih izboja. Cvatu od travnja pa sve do početka jeseni. Karakteristični su za kupusnjače, imaju četiri žute latice postavljene u obliku križa. Plodovi su uspravne, oko 5-20 mm duge komuške koje sadrže 5-10 žutih, plosnatih sjemenki. Jedna biljka proizvede u sezoni 1000-4000 sjemenki.[1]

Stanište

Rasprostranjen je na području gotovo cijele Europe osim krajnjeg sjevera, u Maloj Aziji i u sjevernoj Africi. Nalazimo ga kako raste divlje uz ceste i putove, na suhim livadama i ruderalnim staništima, od nizina do 1000 m nadmorske visine.

Etimologija

Latinsko ime roda Sisymbrium bilo je ime za jednu mirisnu biljku kod starih grčkih pisaca. Ime vrste officinale ukazuje na ljekovitost biljke.[2] Na stranim jezicima poznata je kao hedge mustard (eng.), Weg-Rauke (njem.), herbe au chantre, barbarée (fr.), erisimo, cornacchia comune, erba dei cantanti (tal.), erísimo (špa.), navadni dihnik (slo.).

Upotreba

Sakupljaju se mladi listovi i cvjetovi u proljeće i ljeto. Listovi se, kao i cijela nadzemna biljka, zbog mirisa i okusa nalik na gorušicu mogu upotrebljavati kao začin. Koriste se sirovi u salatama ili se kuhaju. Od sjemenki se može proizvoditi jestivo biljno ulje.[3]

U prošlosti se biljka koristila kao sredstvo za smirivanje kašlja i grlobolje.

Galerija fotografija

Literatura

  1. , (.), Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore, Osijek: Poljoprivredni fakultet, ISBN: 953-6331-49-7
  2. , (.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
  3. , (.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec, ISBN: 86-393-0172-7

Podijeli