Lisičina Echium vulgare

Carstvo:
Odjeljak:
Magnoliophyta
Koljeno:
Magnoliopsida
Red:
Lamiales
Porodica:
Vrsta:
Echium vulgare
Sinonimi:
Echium argenteum Pau, Echium asturicum Lacaita, Echium lycopsis L., Echium wierzbickii Reichenb.

Karakteristike

Obična lisičina (Echium vulgare L.) je dvogodišnja ili višegodišnja zeljasta biljka iz porodice oštrolista (Boraginaceae). Korijen je dobro razvijen, dugačak, vretenast, pri dnu razgranat. Stabljika je uspravna ili povijena, cijela prekrivena tvrdim i hrapavim dlačicama, u osnovi je razgranata i naraste do 100 cm visine. Nosi sjedeće listove ovalna do lancetasta oblika, naizmjenično su raspoređeni, dlakavi, kratko zašiljeni, cjelovitog ruba, pri osnovi su suženi u drške. Prizemni listovi su skupljeni u rozetu, dugi do 15 cm, izražene središnje žile, nalaze se na peteljkama. Cvjetovi su građeni od čaške koja ima 5 nejednakih režnjeva i dvostruko je kraća od vjenčića, vjenčić je dug oko 1,5-2 cm, sastavljen od 5 ukoso, ljevkasto složenih latica iz kojih strše nekoliko nejednako dugih, crvenkastih prašnika. Zanimljivo je kako se boja latica mijenja ovisno o pH staničnog soka. Tako dok je biljka mlada i dok je stanični sok kiseo, latice dobivaju ružičastu boju a kad postane alkalan polako prelaze u plavu. Cvate od lipnja do rujna. Plodovi su jednosjemeni oraščići trokutastog oblika.

Stanište

Prirodno je rasprostranjena na području južne i srednje Europe te zapadne Azije. Staništa su joj suhi travnjaci, neobrađena zemljišta, rubovi cesta i puteva. Razmnožava se sjemenom. Može rasti na zemljištu lošije kvalitete, uspješno se samostalno zasije jednom posijana. Zbog dugačkog i dobro razvijenog korijena dobro podnosi sušu.

Etimologija

Latinsko ime roda Echium potječe od grčke riječi echis (otrovna zmija), što je prema literaturi termin koji je jedno vrijeme označavao neku biljku koja se koristila protiv ugriza zmija, a kasnije je naziv, kad se pojavila potreba za taksonomijom, zbog sličnosti cvijeta lisičine sa zmijinom glavom prenijet na ovaj rod.[1] Na stranim jezicima nazivi su viper’s bugloss, blueweed (eng.), Gewöhnlicher Natternkopf, Blaue Natternkopf (njem.), vipérine commune (fr.), viperina azzurra (tal.), viborera, buglosa, hierba azul, lengua de vaca (špa.), viperina (port.), navadni gadovec (slo.).

Medenje

Odlična je medonosna biljka, pčele sakupljaju mnogo nektara i malo peluda. Smatra se da bolje medi kada je cvijet crven. Nektar ima koncentraciju šećera 30-45%. Dnevni prinos može iznositi do 8 kg meda po košnici, ukupan prinos na površini od 1 ha oko 700 kg meda.[2]

Upotreba

Jestivi su mladi proljetni listovi i stabljike, sakupljaju se prije razvoja cvjetova. Bogati su vitaminom C, karotinom i vitaminom E, pripremaju se kuhanjem poput špinata. Starija biljka sadrži alkaloide (konsolidin, cinoglosin), malo saponina te je otrovna. Sjemenke sadrže oko 30% masnog ulja.[3]

Srodne vrste

Od nekoliko srodnih vrsta lisičina koje rastu kod nas najznačajnija je trputasta lisičina (Echium plantagineum). Ona je u posljednje vrijeme zadobila veliku važnju zbog kemijskog sastava i od njezinih sjemenki proizvodi se skupocjeno biljno ulje koje nalazi primjenu u prirodnoj kozmetici.

Galerija fotografija

Podijeli