Kostela Celtis australis

Carstvo:
Red:
Rosales
Porodica:
Vrsta:
Celtis australis
Sinonimi:
Celtis serrata Dippel, Celtis lutea Pers.

Karakteristike

Kostela, košćela ili crni koprivić (Celtis australis L.) je listopadno stablo iz porodice brijestova (Ulmaceae). Naraste do 25 metara visine tvoreći prozračnu, široku krošnju. Deblo je promjera do 2 metra, kora je tvrda, debela, glatka i siva, tek u starijoj dobi ponegdje su vidljive manje kvrge. Mlade grane su sivosmeđe, dlakave, prekrivene lenticelama. Korijenov sustav je dubok i dobro razgranat. Pupoljci su kupasti, do 5 mm dugi, u dva reda malo odstojeći. Listovi su smješteni naizmjenično, nalaze se na dlakavim peteljkama, asimetrični su, duguljasto jajasti, ušiljenog vrha i nazubljenih rubova, dugi 5-12 cm, široki 1,5-3 cm, na licu su tamnozeleni, grubi, čekinjasto hrapavi, na naličju su sivozeleni i pokriveni dlačicama, nalaze se na pustenastoj peteljci dugoj 1-1,5 cm. Cvjetovi su dvospolni, jednodomni, mali, neugledni, žućkaste boje, rastu pojedinačno ili skupljeni po 2-4 na dugim peteljkama. Rastu iz pazušca listova istovremeno s listanjem u rano proljeće. Plodovi su okrugle, glatke, tamnoljubičaste male bobice, oko 1 cm u promjeru, nalaze se na tankoj peteljci dugoj 2 cm, svaka bobica sadrži jednu mrežasto izbrazdanu sjemenku. Dozrijevaju u kolovozu i rujnu, no održe se na stablu i kroz zimu.

Stanište

Rasprostranjena je na području južne Europe, zapadne Azije i sjeverne Afrike. Odgovaraju joj topla i sunčana staništa, rastresita, pjeskovita zemlja. Nalazimo je na kamenim obroncima, uz ceste, vrtove,  u šikarama i šumama hrasta medunca, hrasta crnike i bijeloga graba. U Hrvatskoj raste samoniklo obično u južnim krajevima dok se u kontinentalnim najčešće uzgaja pojedinačno ili u grupama u parkovima i dvoredima. Razmnožava se sjemenom i vegetativno. Sporog je rasta, životni vijek joj je više od 400 godina.

Etimologija

Latinski naziv Celtis potječe od grčke riječi keltis (onaj koji tjera, bič) zbog upotrebe drva za štapove biča. Ime vrste australis znači južni, od auster (jug).[1] Naš naziv koprivić dan je zbog listova koji sliče listovima koprive. Na stranim jezicima nazivi su european nettle tree, Mediterranean hackberry, lote tree, honeyberry (eng.), Europäischer Zürgelbaum, Südliche Zürgelbaum (njem.), micocoulier de Provence, micocoulier du Midi (fr.), bagolaro (tal.), almez, aligonero, latonero (špa.), lódão-bastardo, ginginha-do-rei, lódão (port.), navadni koprivovec (slo.).

Upotreba

Jestivi su plodovi premda su od male vrijednosti.[2] Ukusni su i slatkasti, interesantne arome no kako rastu pojedinačno te ih se tako mora i sakupljati, mali su i imaju veliku košticu a malo sočnog mesa, konzumiranje veće količine bio bi naporan posao. U svakom slučaju zanimljivo ih je probati, ujesen se osjeti slaba mesnatost, zimi su ugodno hrskavi i okusa više nalik na sjemenke.

Drvo je tvrdo i trajno, premda truli brzo u doticaju s vodom. Nalazi primjenu u izradi manjih pomagala, primjerice za izradu štapova za hodanje i sportskih rekvizita.

Galerija fotografija

Podijeli