Ivančica
Leucanthemum vulgare
Karakteristike
Ivančica ili margareta (Leucanthemum vulgare Lam.) je trajna zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Stabljika je uspravna, jednostavna ili slabo razgranata i naraste do 90 cm visine. Podanak je cilindričan, člankovit, ukoso položen. Listovi su naizmjenični, duguljasti, goli ili rijetko dlakavi i nepravilno nazubljeni. Prizemni listovi nalaze se na dugoj peteljci, listovi stabljike su na kratkoj peteljci, gornji listovi su sjedeći i cjelovitih rubova. Cvjetne glavice su pojedinačne, promjera 3-6 cm i smještene na vrhovima dugih stapki. U središtu su smješteni cjevasti, zlatnožuti cvjetovi a na rubovima su bijeli jezičasti cvjetovi dužine 1-2 cm. Listići involukruma su poredani kao crijepovi na krovu, na rubu svijetlo ili crnosmeđi. Cvatu od lipnja do rujna. Plod je ahenija duga oko 3 mm, papus kod središnjih cvjetova nedostaje a kod rubnih cvjetova čini malu, kosu krunicu ili također nedostaje.
Stanište
Rasprostranjena je na području Europe, Sjeverne Amerike, Australije, Novog Zelanda. Negdje se smatra korovom koji se teško iskorijeni. Raste uz šumske puteve i čistine, na suhim ili vlažnim livadama i travnjacima. Opisan je velik broj podvrsta, varijeteta i formi koje se međusobno razlikuju morfološki, ekološki i po broju i obliku kromosoma.
Često se uzgaja u vrtovima i cvjetnjacima, razmnožava se sjemenom u proljeće ili dijeljenjem u jesen i proljeće. Odgovara joj sunčano ili polusjenovito mjesto, obična vrtna i redovito vlažna ali drenirana zemlja.
Etimologija
Latinsko ime roda Leucanthemum potječe od starogrčkih riječi leukos (bijeli) i anthemos (cvijet). Ime je upotrijebljavao Dioskorid za više biljaka iz porodice glavočika. Ime vrste vulgaris znači uobičajen, čest.[1] Na stranim jezicima nazivi su oxeye daisy (eng.), Magerwiesen-Margerite, Wiesen-Wucherblume (njem.), marguerite commune (fr.), margherita diploide (tal.), margarita (špa.), margarita, bonina, bem-me-quer (port.), navadna ivanjščica (slo.), ivančica, margarita, bela rada (sr.).
Upotreba
Jestivi su mladi prizemni listovi ubrani prije cvjetanja. Sadrže oko 30-50 mg% vitamina C i oko 8 mg% karotina. Mogu se dodati sirovi u salate no imaju jako aromatičan okus i konzumiraju se u mješavini drugih namirnica. Jestiv je i korijen, a cvjetni pupoljci mogu se kiseliti.[2]
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
- Ljubomir Mišić, Radomir Lakušić, (1990.), Livadske biljke, Sarajevo: Svjetlost
- Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga
