Hrast lužnjak

Karakteristike

Hrast lužnjak (Quercus robur L.) je listopadno stablo iz porodice bukva (Fagaceae). Naraste 40-50 m visine, deblo je promjera do 3 metra. Korijenov sustav je dobro razvijen, dubok, u početku jakog glavnog korijena, kasnije se razvijaju bočne žile. Krošnja je široka, vrlo dobro razgranata, nepravilna, grane su jake i debele, vodoravno stršeće. Kora je u mladosti glatka a kasnije uzdužno ispuca i postane poprilično debela (i do 10 cm debljine). Pupovi su jajasto okruglasti, malo tupi, prekriveni svijetlosmeđim spiralnim ljuskama s bijelim dlakama i često s tankim smeđim obrubom, vršni pupovi su gusti na vrhu izboja, postrani pupovi su otprilike iste veličine i odstoje od grane. Listovi su tamnozeleni, obrnuto jajasti, čvrsti, kožasti, urezani čime tvore tupe, asimetrične režnjeve, nalaze se na vrlo kratkim, jedva uočljivim ali debljim peteljkama, u početku su dlakavi, ubrzo postanu goli, dugi su 8-20 cm, široki 3-10 cm. Cvjetovi su jednospolni, žutozeleni, cvatu u travnju i svibnju u vremenu kada se i listovi javljaju. Muški cvjetovi su skupljeni u visećim resama dugima 2-5 cm, listovi perigona su žućkastozeleni i uski, antere su im većinom gole. Ženski cvjetovi su pojedinačni ili do 5 u skupinama i nalaze se na dugoj, tankoj peteljci. Plod je svijetlosmeđi žir 2-5 cm dužine, izduženo jajast, viri većinom iz kapice koja je prekrivena sitnim ljuskama i nalazi se na 2-6 cm dugoj peteljci. U kolovozu brojne nedozrele žireve možemo naći na tlu, no oni na stablu dozrijevaju u rujnu i listopadu.

Pčele na stablu sakupljaju nektar i pelud, ponekad i velike količine medljike.

Stanište

Rasprostranjeno je stablo u gotovo cijeloj Europi, a nalazi se još na području Kavkaza i Male Azije. Odgovaraju mu duboka i plodna, vlažna tla bogata vapnencem. Kod nas često raste u Slavoniji, Posavini i sl. gdje često tvori i čiste lužnjakove šume. Otporan je na sušu i visoke temperature, na vjetar i gradska onečišćenja. Teško uspijeva na plitkom i suhom zemljištu, na tlima kisele reakcije i osjetljiv je na kasne mrazeve. Pojedina stabla mogu živjeti i do 1500 godina. Razmnožava se sjemenom i vegetativno.

Opisan je veći broj varijeteta od kojih napominjemo:

• Q. robur var. tardissima – listanje započenje krajem svibnja, kasnije nego osnovni tip (lat. tardus znači kasni) zbog čega izbjegne kasne proljetne mrazeve
• Q. robur var. australis – listovi su kožasti, nalaze se na peteljci dugoj 8-10 cm

Od ukrasnih formi koje se uzgajaju u parkovima i dvorištima postoje:

• ‘Fastigiata‘ – valjkaste forme, grane su usmjerene prema gore
• ‘Pendula‘ grane su viseće
• ‘Umbraculifera‘ – krošnja je pravilno okruglasta
• ‘Atropurpuea‘ – listovi su tamnopurpurni i mali

Etimologija

Latinsko ime roda Quercus vjerojatno potječe od keltske riječi quer (lijepo) i cuer (drvo), ili iz grčke riječi kerchein (hrapav), zbog hrapave kore debla. Ime vrste robur (snaga) bilo je ime kod Rimljana za vrstu.^[1] Na stranim jezicima nazivi su English oak, French oak, pedunculate oak (eng.), Stieleiche, Sommereiche, Deutsche Eiche (njem.), chêne pédonculé, chêne blanc (fr.), farnia (tal.), roble común, roble carballp, roble fresnal (špa.), dob (slo.).

Upotreba

Koristi se mladi listovi i kora u proljeće, a žir u jesen. Kora sadrži tanine, te se koristi za odrasle osobe kod proljeva ili grgljanja kod tegoba usne šupljine. Žirevi se prže i melju te se koriste kao zamjenska kava, ili se melju i koriste kao dodatak brašnu ili varivima da ih zgusnu. Sadrže oko 35% škroba, 8% šećera, 2-4% bjelančevina, do 4% masti, 2% smole ali kao i kora sadrže tanine (6-9%)^[2] zbog kojih su trpkog okusa te ih je prije upotrebe potrebno podvrgnuti dugotrajnom ispiranju vodom – najprikladnije ih je zamotati u krpu, dobro zavezati i staviti u potok, može ih se peći ili samljeti u brašno.

Drvo je čvrsto i trajno, pravilnih godova, visoke kvalitete i lako za upotrebu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
2. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
3. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
4. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
5. Jean-Denis Godet, (2000.), Drveće i grmlje : cvjetovi, listovi, pupovi i kora : Godetov vodič, Zagreb: Naklada C