Hrast cer
Quercus cerris
Karakteristike
Hrast cer (Quercus cerris L.) je listopadno stablo iz porodice bukva (Fagaceae). Naraste do 40 m visine tvoreći deblo promjera do 1 m i široko čunjastu krošnju. Korijenski sustav je dobro razvijen s jakim centralnim korijenom. Kora je siva, debela, već i u početku duboko uzdužno i plitko poprečno izbrazdana, u osnovi deblo je crvenkasto i ta boja se nazire u rupama između brazda. Mlade grane su zelenkastosive i dlakave. Pupoljci su dugi do 2 cm, imaju više karakterističnih smeđih, ljuski izvučenih u tanki vrh dug do 2 cm, vršni pupovi su uskojajasti, na vrhu zbijeni, postrani pupovi su širokojajasti i malo odstoje od grane. Listovi su naizmjenični, jednostavni, kožasti, urezani, dugi 7-14 cm, široki 3-9 cm, na licu tamnozeleni i sjajni, na naličju sivkasti ili žućkasti i malo dlakavi, nalaze se na dlakavoj peteljci dugoj 0,5-2,5 cm. Kada se osuše ujesen, zadržavaju se na stablu do proljeća. Cvjetovi su jednospolni, jednodomni, muški cvjetovi su skupljeni u viseće rastresite cvatove duge 5-8 cm, listovi ocvijeća su svijetlosmeđi, tupi, dlakavi, antere imaju bijele dlake. Ženski cvjetovi su pojedinačno ili po 2-5 skupljeni na kratkoj, dlakavoj peteljci i jedva su primjetni. Cvate istodobno s listanjem u travnju i svibnju. Plod je žir koji raste pojedinačno ili ih je po 2-4 zajedno na dršci dugoj do 3 cm. Dugi su 2-4 cm, široki oko 2 cm, na vrhu malo plosnati, po dužini sitno izbrazdani, kapica žira je poluokruglasta, do 2 cm duga i do 3 cm široka, prekrivena čekinjama dugima i do 1 cm. Dozrijeva tek druge godine ujesen, 18 mjeseci nakon oprašivanja.
Stanište
Rasprostranjen je u jugoistočnoj Europi i zapadnoj Aziji. Raste na brežuljkastim područjima, u listopadnim šumama na toplim, suhim i dubljim zemljištima slabo kisele reakcije. Tolerira sušu. Živi do 300 godina. Uzgaja se kao ukrasna biljka, opisano je više formi. Razmnožava se sjemenom.
Etimologija
Latinsko ime roda Quercus bilo je ime kod Rimljana za hrast. Vjerojatno potječe od keltske riječi quer (lijepo) i cuer (drvo), ili iz grčke riječi kerchein (hrapav), zbog kore. Ime vrste cerris bilo je ime za vrstu kod Plinija i rimskog poljoprivrednog pisca Kolumele.[1] Na stranim jezicima nazivi su Turkey oak, Austrian oak (eng.), Zerreiche (njem), chêne chevelu, chêne lombard, chêne de Bourgogne, chêne de Turquie (fr.), cerro (tal.), roble cabelludo, roble cerris, roble de Turquía (špa.), cer (slo.).
Upotreba
Žirevi su jestivi.[2] Prije upotrebe potrebno ih je staviti na duže vrijeme u vodu i kuhati da se tanini izvuču i vodu izliti, može ih se peći i samljeti u brašno.
Drvo je lomljivo, na zraku popuca i nije toliko kvalitetno kao druge vrste hrasta.
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
- Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
- Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
- Jean-Denis Godet, (2000.), Drveće i grmlje : cvjetovi, listovi, pupovi i kora : Godetov vodič, Zagreb: Naklada C
- Paola Lanzara, Mariella Pizzetti, Francesco De Marco, Hugh Young, (1978.), Simon & Schuster’s Guide to Trees: A Field Guide to Conifers, Palms, Broadleafs, Fruits, Flowering Trees, and Trees of Economic Importance, New York: Simon and Schuster
- Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga
