Heljda

Karakteristike

Heljda (Fagopyrum esculentum Moench) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice dvornika (Polygonaceae). Stabljika je razgranata, gola i uspravna te naraste do 120 cm visine. S vremenom postane crvenkaste boje. Korijen je vretenast i razgranat. Listovi su naizmjenični, srcoliko široki u podnožju i snažno suženi od sredine plojke. Donji listovi smješteni su na dužim peteljkama, srednji su na kraćim, gornji listovi su sjedeći. Cvjetovi su dvospolni, pravilni, sićušni i mirisni, s jednostavnim ocvijećem koje čine pet listića bijele ili roza boje. Prašnika ima 8, plodnica tučka je narasla i nosi jedan sjemeni zametak. Cvjetovi su skupljeni u grozdove te su smješteni u pazuhu gornjih listova. Cvatu u trajanju oko 20 dana u razdoblju od lipnja do rujna ili do pojave mraza, uglavnom oko 60 dana nakon sijanja. Plodovi su trobridni oraščići dugi oko 5 mm, sjeme se nalazi unutar tvrde ljuske.

Heljda potječe iz jugoistočne Azije gdje se uzgajala još prije 8000 godina, a u Europu je unesena u 15. stoljeću. Uzgaja se kao prehrambena biljka, kod nas je popularna na području Međimurja.

Etimologija

Latinsko ime roda Fagopyrum potječe od riječi fagus (bukva) i pyros (pšenica), jer trouglasti plodovi podsjećaju na bukov žir a koriste se kao pšenica. Ime vrste esculentum znači da služi za jelo.^[1] Na stranim jezicima poznata je kao buckwheat (eng.), Echter Buchweizen (njem.), sarrasin (fr.), alforfón, trigo sarraceno (špa.), grano saraceno (tal.), ajda (slo.).

Uzgoj

Traži toplu klimu no kako je osjetljiva na sušu sije se u vlažnim krajevima. Dobro uspijeva na siromašnom tlu, ali potrebno je da bude dobro drenirano. Može se uzgajati i za zelenu gnojidbu tla. Zbog kraćeg vegetacijskog razdoblja pogodna je za uzgoj kao drugi usjev, obično poslije ječma ili pšenice. Potrebno joj je 3 mjeseca za dozrijevanje.

Medenje

Dobra je medonosna biljka, pčele ju obično posjećuju samo u jutarnjim satima, sakupljaju nektar i pelud. Najbolje luče nektar kada je vrijeme toplo i vlažnost zraka visoka, oko 65-98%. Prinosi na površini od 1 ha mogu iznositi oko 200 kg meda. Med je jako taman boje, tamniji od svih drugih cvjetnih medova. Sadrži i najviše vode u odnosu na druge vrste meda, oštrog je mirisa i okusa zbog čega se smatra lošije kvalitete premda na njemu pčele dobro zimuju. Kristalizira se u srednje krupne kristale.^{[2] [3]}

Upotreba

Jestive su sjemenke, sadrže oko 67% škroba, do 12% bjelančevina, 2,4% biljnog ulja, minerale i vitamine grupe B.^[4] Heljda nije žitarica no slično se koristi, sjemenke se kuhaju i koriste za izradu kaša ili ih se melje i koriste kao brašno. Ne sadrži gluten tako da ju mogu konzumirati celijakičari.

Listovi su otrovni, sadrže 1-5% glikozida rutina koji se u medicini koristi za povećanje otpornosti kapilara.^[5]

Heljdinim sjemenkama mogu se puniti jastuci.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
2. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
3. Filip Šimić, (1980.), Naše medonosno bilje, Zagreb: Znanje
4. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec ^{a b}