Haringača
Lepiota cristata
Karakteristike
Haringača (Lepiota cristata (Bolton) P.Kumm.) je otrovna gljiva iz porodice pečurki (Agaricaceae). Klobuk je u početku je zvonolik, kasnije raširen i s tupim ispupčenjem, malo vijugav, bijele boje, prekriven crvenosmeđim ljuskama, samo ispupčenje je potpuno smeđe boje, širok 2-5 cm. Listići su bijeli ili žućkasti, gusti, široki, slobodni ili dostaodmaknuti od stručka, nejednako dugi, do ruba zaokruženi. Stručak je bijel, svilenasat, u donjem dijelu crvenkast i gomoljasto zadebljan, valjkast, vitak, šupalj, u gornjem dijelu ima prolazni tanki vjenčić, visok 4-6 cm, debeo 3-5 mm. Meso je bijelo, tanko, izrazito neugodnog mirisa po voću. Spore su klinaste, prozirne, glatke, otrusina je bijela.
Stanište
Često raste u skupinama ljeti i ujesen na travnatim površinama u parkovima i vrtovima ispod listopadnih i zimzelenih grmlja i stabala.
Etimologija
Naziv roda Lepiota potječe od latinske riječi lepis (ljuska), zbog ljuskavog klobuka. Domaći naziv heringača dao joj je mikolog Kamilo Blagaić (1861. – 1933.).[1] Na stranim jezicima nazivi su stinking dapperling, stinking parasol (eng.), Stink-Schirmling, Kamm-Schirmling (njem.), lépiote crêtée (fr.), falsa mazza di tamburo, bubbola falsa, cucamela (tal.), lepiota maloliente (špa.), smrdljivi dežniček (slo.).
Upotreba
Otrovna je gljiva, neugodna mirisa i odvratna okusa.
Galerija fotografija
Literatura
- Kamilo Blagaić, (1931.), Gljive naših krajeva, Ljubljana: Jugoslovanska tiskarna
- Romano Božac, (1989.), Gljive naših krajeva, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske