Grimizni hrast Quercus coccinea

Carstvo:
Red:
Fagales
Porodica:
Vrsta:
Quercus coccinea
Sinonimi:
Quercus acuta Raf., Quercus palustris Regel ex A.DC.

Karakteristike

Grimizni hrast (Quercus coccinea Münchh) je listopadno stablo iz porodice bukvi (Fagaceae). Stablo je uspravno, otvorene, okruglaste krošnje. Naraste do 30 metara visine. Deblo je promjera do 1 metar, kora je u mladosti glatka i siva, kasnije postane tamnija s nepravilnim brazdama. Mladi izboji su goli, svijetlosmeđi, izrađenih lenticela. Vršni pupovi su jajasti, tupi, goli, dlakavih ljusaka, dugi oko 0,5 cm, bočni su popoljci su slični ali manji. Listovi su naizmjenični, jajasti, veliki 7-17 cm, široki 8-13 cm, dublje urezani i podijeljeni na 5-9 režnjeva a svaki režanj nazubljen je 3-7 puta, na licu zeleni, sjajni i goli, naličje je blijedo i tek malo prekriveno dlačicama u pazušcima nervature. U jesen postaju jarko crvene boje. Cvjetovi su jednodomni, cvatu u svibanj. Muški cvjetovi skupljeni su u duge viseće rese, ženski plodovi razvijaju se u kupoli koja je sitna i nalikuje na pup. Plod je crvenkastosmeđi žir ovalnog oblika, izbrazdan, dug do 3 cm, širok 5-15 mm, a polovica ili trećina izviruje iz kapice. Dozrijeva u listopadu, 18 mjeseci nakon oprašivanja.

Stanište

Prirodno je rasprostranjen na području istočnog i središnjeg dijela Sjeverne Amerike. Raste na suhim, pjeskovitim i kiselkastim staništima, otporan je na mrazeve. Kod nas se uzgaja kao ukrasno stablo u vrtovima, parkovima, perivojima. Sjemenu je za klijanje potrebna stratifikacija od barem 3 tjedna.

Etimologija

Latinsko ime roda Quercus bilo je ime kod Rimljana za hrast. Vjerojatno potječe od keltske riječi quer (lijepo) i cuer (drvo), ili iz grčke riječi kerchein (hrapav), zbog kore.[1] Ime vrste coccinea kao i naš naziv grimizni hrast dobio je jer listovi u jesen poprime jarko crvenu, grimiznu boju, za razliku od drugih vrsta čiji listovi posmeđe. Na stranim jezicima nazivi su istog značenja – scarlet oak (eng.), Scharlach-Eiche (njem.), chêne écarlate (fr.), roble escarlata (špa.), quercia scarlatta (tal.). Vrstu je 1770. godine opisao njemački botaničar Otto von Münchhausen (1716. – 1774.).

Upotreba

Žirevi su jestivi, mogu se sušiti, mljeti u prah i koristiti kao dodatak brašnu ili varivima. Sadrže tanine te su trpkog okusa, da bi se oni odstranili potrebno ih je namakati u vodi više dana ili tjedana.

Drvo je teško i tvrdo, može se dobro iskoristiti za namještaj, podove i sl.

Galerija fotografija

Podijeli