Gospin vlasak

Karakteristike

Gospin vlasak (Adiantum capillus-veneris L.) je trajna zeljasta biljka iz porodice vlasnjača (Adiantaceae). Stabljike su nježne, narastu do 30 cm visine. Podanak je kratak i puzajuć, prekriven smeđim ljuskama. Listovi se nalaze na tankim i golim, crnim, do 25 cm dugim peteljkama, rasperani su dvostruko ili trostruko na segmente lepezastog oblika, veliki su oko 1 cm, svijetlozeleni, goli, nazubljenih gornjih rubova. Na donjoj strani vidljivi su bijeli sorusi u kojima nastaju spore. Spore dozrijevaju od srpnja do rujna.

Stanište i uzgoj

Rasprostranjena je vrsta na području južne i zapadne Europe, u dijelovima Azije, u Sjevernoj i Južnoj Americi. Premda je rasprostranjena diljem svijet pomalo je rijetka biljka. Staništa su joj vlažna i sjenovita mjesta toplih područja, na vapnenačkim područjima, raste oko izvora, u pećinama. Možemo je naći sve do 1500 m nadmorske visine.

Smještena je u rod Adiantuma koji broji više od 200 vrsta, no ova vrsta jedina je koju možemo naći u Hrvatskoj. Karakterističnog je izgleda i lako ju raspoznajemo premda ju češće možemo naići u hortikulturi, uzgaja se kao ukrasna sobna biljka ili u staklenicima.

Razmnožava se sporama ili dijeljenjem korijena početkom proljeća te se drži na temperaturi 13-15°C. Presađuje se kada joj korijenje ispuni teglu, obično svake 2 godine.

Treba joj omogućiti raspršenu, indirektnu svjetlost, vrlo humusno, propusno tlo i kontinuiranu vlagu na stalnom mjestu, te izbjegavati da bude blizu izvora topline. Ako je zrak suh potrebno je učestalo prskanje vodom. Prihranjuje se svaka 2-3 tjedna blagim tekućim gnojivom. Traži reakciju tla pH 4,5-5,2. Kultivari su otporniji na hladnije temperature od izvorne vrste.

Etimologija

Latinsko ime roda Adiantum potječe od grčkih riječi a (ne) i diaino (močiti se), listovi ne prihvate vodu kada se poprskaju već ostaju suhi a voda tek ostaje u kapima. Ime vrste capillus-veneris znači Venerina kosa.^[1] Na stranim jezicima nazivi su southern maidenhair fern, venus hair fern (eng.), Frauenhaarfarn, Venushaar (njem.), capillaire de Montpellier, cheveux de Vénus (fr.), capelvenere comune (tal.), culantrillo de pozo, cabello de Venus, adianto (špa.), venerini laski (slo.), venerina vlas (sr.).

Upotreba

Jestivi su listovi koji se kuhaju da bi se dobila sluzava, slatkasta tekućina koja se uz dodatak začina pije, a u prošlosti se koristila za liječenja dišnih i mokraćnih putova. Listovi sadrže trijeslovine, šećer, sluz te aromatične i gorke tvari.^[2]

Galerija fotografija

Literatura

1. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
2. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
3. Toni Nikolić, Sanja Kovačić, Mirko Ruščić, Milenko Milović, Vanja Stamenković, Darko Mihelj, Nenad Jasprica, Sandro Bogdanović, Jasenka Topić, (2008.), Flora jadranske obale i otoka – 250 najčešćih vrsta, Zagreb: Školska knjiga d.d.
4. David Squire, (2009.), Kućne biljke, Rijeka: Leo commerce
5. Paul Williams, (2007.), Neodoljive sobne biljke, Zagreb: Mozaik knjiga

Autorska prava fotografija

• Tigerente
• Jerzy Opioła
• Ziegler175
• Tigerente
• Stan Shebs