Facelija
Phacelia tanacetifolia
Karakteristike
Facelija (Phacelia tanacetifolia Benth) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice boražinovka (Boraginaceae). Stabljika je uspravna, vrlo razgranata i naraste do 90 cm visine. Korijen je gust i dug, dubok do 7 cm. Listovi su perasto razdijeljeni. Na svakoj grančici stvaraju se mnogobrojni mali, plavi cvjetovi koji dugo cvatu. Skupljeni su po 70 njih u cvatove oblika spirale. Cijela biljka prekrivena je gustim, kratkim dlačicama.
Prirodno je porijeklom iz zemalja jugozapadne Sjeverne Amerike i sjevernog Meksika a u Europu je donešena u 19. stoljeću.
Etimologija
Latinsko ime roda Phacelia potječe od grčke riječi phakelos (svežanj), zbog zbijene cvatnje.[1] Na stranim jezicima poznata je kao lacy phacelia, blue tansy, purple tansy (eng.), Rainfarn-Phazelie (njem.), phacélie à feuilles de tanaisie (fr.).
Uzgoj
Facelija nema gospodarsku vrijednost, uzgaja se uglavnom radi pčelinje paše i radi zelene gnojidbe. Na njezinom korijenu stvaraju se bakterije koje vežu dušik iz zraka. Kada se faceliji nadzemni dio odreže, korijenje otpušta dušik u tlo što je iznimno korisno za poboljšavanje kvalitete tla. To se zove zelena gnojidba. Korisna je kultura jer i u tlu odbija i nematode a također i privlači trepetuše (Syrphidae) koje se hrane lisnim ušima.
Facelija se uzgaja i kao kvalitetna medonosna biljka. Cvate oko 7 tjedana nakon sjetve i cvjetovi traju više od mjesec dana. Pčele sakupljaju mnogo tamnoplavog peluda i nektara. Dnevni unos može biti do 7 kg po košnici, ukupni do 30 kg meda a prinos na jednom hektaru u dobrim uvjetima može se kretati i do 1000 kg meda. Med joj je vrlo cijenjen, svijetložute boje, ugodnog mirisa i okusa.[2]
Sjemenu je potrebna sjena da bi proklijalo. Sije se na dubinu od 1,5 – 2 cm u proljeće (travanj, svibanj) ili u ranu jesen. Odgovara joj plodno i vlažno tlo.
