Europski ariš

Karakteristike

Europski ariš ili macesen (Larix decidua Mill.) je listopadno crnogorično stablo iz porodice borovki (Pinaceae). Jedno je od rijetkih crnogoričnih stabala koje zimi gubi iglice. Stablo je visoko do 40 metara, deblo je vitko, može biti promjera do 160 cm. Kora debla je sivosmeđa, debela, u početku glatka, kasnije postane duboko izbrazdana, a korijenje je snažno za izraženom glavnom žilom. Krošnja je jajasto piramidalna, oskudna, grane su vitke, horizontalne ili povijene, pravilno gusto raspoređene. Grančice su tanke, viseće i gole, mladi izboji su izduženi, svijetlozeleni ili žuti, najgornje grane su izrazito prema gore usmjerene, srednje su vodoravne dok donje grane vise i pri vrhu se kratko uzdižu. Pupovi su crvenkasti, tupo jajoliki, prekriveni sjajnim smeđim ljuskama. Listovi su tanke, svijetlozelene iglice, duge 1-4 cm, široke 0,6-1,6 mm, mekane, tupe ili kratkoušiljene, sakupljene po 20-40 u čuperke na kratkim ograncima, u jesen poprime zlatnožutu boju prije nego što otpadnu. Cvate od ožujka do svibnja istodobno s listanjem. Ženski i muški cvjetovi nalaze se na istoj grani. Muški cvjetovi su žućkasti, jajasti do kuglasti, dugi 5-10 mm, prekriveni ljuskama, ženski češeri su tamnocrveni, jajasti do kuglasti, uspravni, dugi 1-2,5 cm, pojedinačni, na kratkoj dršci, rastu uspravno stvarajući žućkastosmeđe, ovalne, uspravne češere. Dozrijevaju u listopadu i studenom prve godine, nakon otpuštanja sjemenki još nekoliko godina ostaju na stablu. Sjemenke su okriljene, trokutaste, duge 3-4 mm, krila su 6-8 mm duga.

Stanište

Ariš prirodno raste na planinskim područjima srednje Europe – u Alpama i Karpatima, obično na 1000-2500 m nadmorske visine. Staništa su mu sunčana mjesta gdje ima dovoljno vlage, duboka glinenasta tla. Značajne su dvije podvrste:

• europski ariš (Larix decidua subsp. decidua)
• poljski ariš (Larix decidua subsp. polonica) – raste u nizinskom dijelu sjeverne Poljske

Od kultivara možemo napomenuti ‘Compacta‘ koja je žbunaste forme i guste krošnje, ‘Fastigiata‘ ima uskovaljkastu krošnju i grane usmjerene prema gore i ‘Pendula‘ čije su grane povijene sve do zemlje.

Kod nas ga se često može naći kao ukrasno stablo u parkovima ili uzduž cesta. Na Novom Zelandu su ga počeli intenzivno saditi kako bi spriječili eroziju tla, zbog brzog rasta danas ga smatraju invazivnim.

Uzgoj

Ariš se razmnožava sjemenom a jednom posađen u mladosti jako brzo raste (do 150 cm godišnje). Traži plodno tlo, dobro drenirano i dovoljno svjetlosti jer ne trpi sjenu. Otporan je na niske temperature te može izdržati i do 50°C, a izdržljiv je na nalete vjetre zbog snažne korijenske žile. Nije ga dobro jedino saditi na mjestima gdje nam je stalo do čistoće zemljišta jer mu listovi opadaju kroz duže razdoblje.

Sklon je napadima gljivice Lachnellula willkommii što je poznato kao rak ariša. Na nju je otporan jedino japanski ariš (Larix kaempferi) i hibridi.

Etimologija

Latinski naziv roda Larix možda potječe od riječi laridum (slanina, mast), zbog smole drveta. Ime vrste europaea znači europski.^[1] Na stranim jezicima nazivi su European larch (eng.), Europäische Lärche (njem.), mélèze d’Europe, mélèze commun, pin de Briançon (fr.), larice comune (tal.), alerce europeo, lárice (špa.), alerce, lariço-europeu (port.), navadni macesen, evropski macesen (slo.), evropski ariš (sr.).

Upotreba

Drvo ariša cijenjeno je u građevinarstvu. Otporno je i lako obrađivano drvo, lijepe crvenkastosmeđe boje. Trajno pod vodom te se koristi za gradnju čamaca i brodova, za palube i jarbole a pogodno je izradu ograda, za lameliranje i druge stvari.

Za lijek sakuplja se unutrašnji dio kore, smola, cvjetovi i iglice.

Čaj od unutrašnjeg dijela kore koristi se za upalu mjehura potičući mokrenje te za grgljanje kod upale grla. Koristi se također za prehranu – može se jesti sirovo, sušiti, samljeti u prah i koristiti za izradu kruha.

Od smole dobiva se terpentin koji je poznato kao venecijanski terpentin. Koristi se za liječenja žučnih i mokraćnih kamenaca. Može se dobiti tako da se naprave rupe u deblu i smola s vremenom sakupi. Pogodna je i kao konzervans za drva, ne zahtijeva pripremu osim filtriranja kroz tkaninu da se maknu onečišćenja.

Od cvjetova izrađuje se Bachova cvjetna vodica koja se koristi kod slabog samopouzdanja.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
2. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
3. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
4. Jean-Denis Godet, (2000.), Drveće i grmlje : cvjetovi, listovi, pupovi i kora : Godetov vodič, Zagreb: Naklada C
5. Paola Lanzara, Mariella Pizzetti, Francesco De Marco, Hugh Young, (1978.), Simon & Schuster’s Guide to Trees: A Field Guide to Conifers, Palms, Broadleafs, Fruits, Flowering Trees, and Trees of Economic Importance, New York: Simon and Schuster