Drijen

Karakteristike

Dren ili drijen (Cornus mas L.) je listopadni grm ili niže stablo iz porodice drijenovka (Cornaceae). Naraste do 5 metara visine, tvoreći višestruka vitka debla i zaobljenu, gustu krošnju. Korijenov sustav je dobro razvijen i dubok. Kora je siva, raspucana i otpada u sitnim slojevima, mladi izboji su maslinastosmeđi, bridasti, glatki i često fino dlakavi. Lisni pupoljci su mali, imaju dvije žućkaste ljuske dok su cvjetni pupoljci krupniji, okruglasti, sa zelenkastožutim ljuskama, na kratkoj stapci. Listovi su nasuprotni, jajoliki, dugi 4-8 cm, široki oko 3 cm, sjajni, cjelovitih rubova, rijetko prileglo dlakavi na obje strane, na vrhu ušiljeni, s naglašenim žilama koje prate oblik lista, nalaze se na kratkim, često crvenkasto obojenim peteljkama. U jesen poprime jesenske boje često s izraženim crvenim točkama. Cvjetovi su dvospolni, pravilni, mali, mnogobrojni, nalaze se na oko 0,5-1 cm dugim stapkama a skupljeni su u štitaste cvatove. Građeni su od četiri kožasta listića čaške te četiri 4 zlatnožuta listića vjenčića koji su trokutastojajasti, međusobno slobodni, dugi oko 2 mm. Prašnika ima 4, tučak je jedan, ima podraslu plodnicu, jedan vrat i kuglastu njušku. Cvjetovi se javljaju već krajem zime prije listanja, cvatu oko 2 tjedna. Plodovi su crvene, jajolike, mesnate, viseće bobice poznate kao drenjule ili drenjine, veličine su oko 1,5 cm, široke oko 5 mm, imaju glatku, do 1 cm dugu košticu. Dozrijevaju u kolovozu i rujnu.

Medonosna je biljka, obilno daje nektar i pelud. Pčele na 1 hektaru mogu sakupiti do 20 kg meda.^[1]

Stanište

Prirodno je rasprostranjen na području južne i jugoistočne Europe, te jugozapadne Azije. Raste na rubovima šuma, u šikarama ili unutar listopadnih šuma, od nizina do pretplaninskog područja oko 1500 m nadmorske visine. Preferira suha, topla i sunčana mjesta, vapnenačko tlo. Sade ga u vrtovima zbog jestivih plodova, te u parkovima kao ukrasnu biljku. Stalno tjera nove izboje iz korijena i panja. Razmnožava se sjemenom i vegetativno reznicama u kasno ljeto, položenicama i korijenovim izdancima. Sporo raste no živi preko 200 godina.

Etimologija

Naziv roda Cornus potječe od latinske riječi cornu (rog), dano je zbog čvrstoće drva i njegovog izgleda koji podsjeća na rog vola. Ime vrste mas znači muški.^[2] U narodu je poznata izreka zdrav kao dren jer je dren oduvijek slovio kao otporan na bolesti i štetočine. Na stranim jezicima nazivi su dogwood, Cornelian cherry, European cornel (eng.), Kornelkirsche, Herlitze, Dürlitze, Hirlnuss (njem.), cornouiller mâle, cornouiller sauvage, cornier, fuselier (fr.), corniolo, corgnolo (tal.), cornejo macho (špa.), corniso (port.), rumeni dren (slo.).

Upotreba

Jestivi su plodovi. U početku su vrlo trpki i stežu u ustima, no dozrijevanjem kada poprime tamnocrvenu boju dobe manje stežu, ukusni su i slatki. Treba ih brati što kasnije kako bi izbjegli gorčinu, ali radi lakše berbe beru se prije nego sami opadnu sa stabla – do kraja rujna. Od plodova se najčešće radi sirup za sok ili se prerađuje u džemove, likere i dr. Zbog astringentnog djelovanja tanina koristi se za liječenje proljeva.

Drvo drijena je tvrdo i teško, u prošlosti su se od njega radili tradicionalni alati, štapovi, koplja i dr.

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
2. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
3. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
4. Jean-Denis Godet, (2000.), Drveće i grmlje : cvjetovi, listovi, pupovi i kora : Godetov vodič, Zagreb: Naklada C
5. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
6. Radovan Domac, (1994.), Flora Hrvatske – Priručnik za određivanje bilja, Zagreb: Školska knjiga
7. Dario Kremer, Irena Krušić Tomaić, (2015.), Od sjemenke do ploda, Zagreb: Javna ustanova "Nacionalni park Sjeverni Velebit"
8. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga