Dobričica Glechoma hederacea

Carstvo:
Red:
Lamiales
Porodica:
Vrsta:
Glechoma hederacea
Sinonimi:
Nepeta glechoma Benth., Nepeta hederacea (L.) Trevir., Calamintha hederacea (L.) Scop., Glechoma borealis Salisb.

Karakteristike

Puzava dobričica (Glechoma hederacea L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice usnača (Lamiaceae). Stabljika je duguljasta, četverobridna, isprepletena, pužu po tlu i naraste do pola metra dužine. Listovi su nasuprotni, bubrežastog su oblika, nazubljeni tupim, okruglastim rubovima, dugi su 0,5-3,5 cm, široki 0,5-4 cm, na licu su tamnozeleni i sjajniji, naličje je svjetlije, smješteni su na 3-6 cm dugačkim peteljkama. Cvjetovi su skupljeni po 3-4 u pršljenovima, rastu iz pazušca srednjih ili gornjih listova. Ocvijeće se sastoji od dvousnate čaške dužine oko 0,5 cm, vjenčića je ljbučiast, dug oko 1-,25 cm, prašnika ima 4. Cvatu od travnja do kolovoza. Plod je kalavac koji se raspada na 4 smeđa oraščića. Jedna biljka u sezoni proizvede takvih 50 – 200 plodića.[1] Razmnožava se sjemenom ali i zakorijenjivanjem novih stabljika čime stvara nove kolonije.

Stanište

Prirodno raste na prostoru Europe i Azije, na području Sjeverne Amerike i Novog Zelanda smatra se udomaćenom. Staništa su joj raznolika vlažna i posebice hranjiva zemljišta. Često raste u skupinama na livadama, travnjacima, u listopadnim šumama… na staništima bogatima dušikom, stvarajući mnogobrojne kolonije no najviše je primjećujemo tek kada je nalazimo kao snažan korov na vrtovima i oranicama.

Etimologija i taksonomija

Latinsko ime roda Glechoma potječe od grčke riječi glechon, što je bio naziv za mirisnu metvicu (Mentha pulegium) a dan je zbog sličnosti biljke. Ime vrste hederacea znači nalik na bršljan.[2] Na stranim jezicima često je poznata kao prizemni, zemljišni bršljan – ground ivy, creeping charlie (eng.), Gundermann (njem.), lierre terrestre (fr.), edera terrestre (tal.), hiedra terrestre (špa.), bršljanasta grenkuljica (slo.).

Opisao ju je otac taksonomije Carl Linnaeus 1753. godine u svom djelu Species Plantarum. Smještena je u rodu Glechoma koji broji oko 12 vrsta a na našem području Hrvatske dokumentirana je još srodna ali rjeđa čupava dobričica (Glechoma hirsuta) koja se od puzave dobričice razlikuje po dugačkim, stršećim dlačicama.

Upotreba

U prošlosti se dobričica koristila za tretiranje kašlja a nekoć se koristila u proizvodnji piva prije popularizacije hmelja. Danas je njezina ljekovita primjena pala u zaborav, no jestivi su mladi listovi. Možemo ih koristiti svježe pripremljene u salatama, kuhati kao špinat i spremati kao čaj. Sadrže tanine (7%), saponine, oko 25-65 mg% vitamina C, oko 10 mg% karotina. Stariji i sirovi listovi nisu sasvim neotrovni.[3]

Iako se smatra sigurnom biljkom, svježa dobričica kao sastojak krme za stoku i konje smatra se toksičnom ako se unese u organizam u većim količinama. Sušenjem dobričice otrovnost se smanjuje kako i eterično ulje hlapi a biljke stare nekoliko mjeseci neškodljive su.[4] Trudnice bi trebale izbjegavati biljku.

Galerija fotografija

Podijeli