Dobričica

Karakteristike

Puzava dobričica (Glechoma hederacea L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice usnača (Lamiaceae). Stabljika je duguljasta, četverobridna, isprepletena, pužu po tlu i naraste do pola metra dužine. Listovi su nasuprotni, bubrežastog su oblika, nazubljeni tupim, okruglastim rubovima, dugi su 0,5-3,5 cm, široki 0,5-4 cm, na licu su tamnozeleni i sjajniji, naličje je svjetlije, smješteni su na 3-6 cm dugačkim peteljkama. Cvjetovi su skupljeni po 3-4 u pršljenovima, rastu iz pazušca srednjih ili gornjih listova. Ocvijeće se sastoji od dvousnate čaške dužine oko 0,5 cm, vjenčića je ljbučiast, dug oko 1-,25 cm, prašnika ima 4. Cvatu od travnja do kolovoza. Plod je kalavac koji se raspada na 4 smeđa oraščića. Jedna biljka u sezoni proizvede takvih 50 – 200 plodića.^[1] Razmnožava se sjemenom ali i zakorijenjivanjem novih stabljika čime stvara nove kolonije.

Stanište

Prirodno raste na prostoru Europe i Azije, na području Sjeverne Amerike i Novog Zelanda smatra se udomaćenom. Staništa su joj raznolika vlažna i posebice hranjiva zemljišta. Često raste u skupinama na livadama, travnjacima, u listopadnim šumama… na staništima bogatima dušikom, stvarajući mnogobrojne kolonije no najviše je primjećujemo tek kada je nalazimo kao snažan korov na vrtovima i oranicama.

Etimologija i taksonomija

Latinsko ime roda Glechoma potječe od grčke riječi glechon, što je bio naziv za mirisnu metvicu (Mentha pulegium) a dan je zbog sličnosti biljke. Ime vrste hederacea znači nalik na bršljan.^[2] Na stranim jezicima često je poznata kao prizemni, zemljišni bršljan – ground ivy, creeping charlie (eng.), Gundermann (njem.), lierre terrestre (fr.), edera terrestre (tal.), hiedra terrestre (špa.), bršljanasta grenkuljica (slo.).

Opisao ju je otac taksonomije Carl Linnaeus 1753. godine u svom djelu Species Plantarum. Smještena je u rodu Glechoma koji broji oko 12 vrsta a na našem području Hrvatske dokumentirana je još srodna ali rjeđa čupava dobričica (Glechoma hirsuta) koja se od puzave dobričice razlikuje po dugačkim, stršećim dlačicama.

Upotreba

U prošlosti se dobričica koristila za tretiranje kašlja a nekoć se koristila u proizvodnji piva prije popularizacije hmelja. Danas je njezina ljekovita primjena pala u zaborav, no jestivi su mladi listovi. Možemo ih koristiti svježe pripremljene u salatama, kuhati kao špinat i spremati kao čaj. Sadrže tanine (7%), saponine, oko 25-65 mg% vitamina C, oko 10 mg% karotina. Stariji i sirovi listovi nisu sasvim neotrovni.^[3]

Iako se smatra sigurnom biljkom, svježa dobričica kao sastojak krme za stoku i konje smatra se toksičnom ako se unese u organizam u većim količinama. Sušenjem dobričice otrovnost se smanjuje kako i eterično ulje hlapi a biljke stare nekoliko mjeseci neškodljive su.^[4] Trudnice bi trebale izbjegavati biljku.

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Mira Knežević, (2006.), Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore, Osijek: Poljoprivredni fakultet
2. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
3. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
4. Sergej Forenbacher, (1998.), Otrovne biljke i biljna otrovanja životinja, Zagreb: Školska knjiga
5. Čedomil Šilić, (1987.), Šumske zeljaste biljke, Sarajevo: Svjetlost